U radu se polazi od proročke teologije koja je prije svega teologija Božje riječi. Božja riječ dolazi proroku u obliku poziva. S vremenom ona sve manje biva vanjskom, a sve više nutarnjom prorokovom stvarnosti koja ne uzima u službu samo prorokova usta nego i srce kao središte osobe stvarajući na taj način od proroka novoga čovjeka. Nova antropologija neće dolaziti ni iz društvene ni iz političke stvarnosti, nego iz dubine čovjekova bića koje je dodirnuto Božanskom stvarnošću. Te su spoznaje izložene i analizirane na nekoliko primjera proročke teologije: Jeremije, Ezekiela, Sluge Gospodinova. Upravo se na njima pokazuje kako ono propheticum postaje sve više humanum, ali i obrnuto. Tek u novozavjetnoj teologiji, u osobi Isusa Krista, te se d...