Nekoliko bilježaka o Milanjinoj temi: intelektualci u postmoderno doba

U posebnu radu Čemu intelektualci u postmoderno doba C. Milanja se odvažio na posebni smjer analize, koji leži, približno, između (inteligentne) sociologije kulture i kritike kulture. Koliko je vidljivo, na taj posao Milanju je potaknula činjenica da se “zastarijevanje” intelektualaca “opće prakse” ne može odvojiti od posredne suspenzije kritičkog mišljenja i njegovih obveza u vrijednosnom označivanju praksa i događaja. Na tom tragu Milanja analizira “zastarijevanje” intelektualaca “opće prakse” u Hrvatskoj na uzorku intelektualnih prvaka u razdoblju od sredine 20. stoljeća. U uzorku su tri ključna lika: P. Šegedin, V. Gotovac i I. Supek. Premda postmoderni relativizam izravno iscrpljuje društvenu legitimaciju temeljnih uporiπta intelektualaca “opće prakse”, kao što su razum, istina, vrijednost, pravda, Milanja ipak podsjeća kako se bez takvih figura u društvenom djelovanju ne može. One se, doduše, s obzirom na (post)moderne promjene mijenjaju, napose njihove kompetencije i analitičke metode, ali na djelu trajno ostaje trag njihova djelovanja u stvaranju/održavanju “viška kisika” u druπtvu iliti, stanovita oslobađajućeg viška, kao nulte društvene baštine. Razvijajući ovu temu Milanja ispisuje vrhunske stranice hrvatskog esejizma