Croatian Politics and Displaced Persons

Jedna od najtežih posljedica srpske agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu velik je broj prognanika i izbjeglica. Više od pola milijuna ljudi našlo je smještaj i zaštitu u Hrvatskoj. Tako velik broj nasilno protjeranih ljudi iz svojih domova zahtijevao je hitno organiziranje njihova života i tako doveo do različitih pravnih, političkih, vojnih te ekonomskih posljedica i utjecaja na politički život u Hrvatskoj. Prognaničko-izbjeglički problem ima višestruke posljedice: političke (unutarnje i vanjske), ekonomske, socijalne, etničke, vojne, itd. U radu se opisuju i analiziraju politike odgovora na taj veliki problem, izgradnja institucionalnih sposobnosti, djelatnosti različitih aktera te njihovi politički prioriteti. Analiziraju se tri tradicionalne mogućnosti rješavanja prognaničke krize: transfer u treće zemlje, lokalna integracija i dobrovoljni povratak. Samo posljednja mogućnost donosi pravedno i trajno rješenje, ali zbog političkih i vojnih razloga nju nije moguće uspješno i u potpunosti provesti. Zbog toga ustanove i akteri u sferi prognaničke i izbjegličke politike svoju djelatnost često prenose u polje simboličkoga djelovanja, sekundarnih ciljeva i rješavanja posljedica dugotrajnoga prognaničkog stanja.One of the most difficult results of the Serb aggression against the Republic of Croatia and against Bosnia-Herzegovina had been a very large number of displaced persons and refugees. Over a million persons have found shelter and protection in Croatia. Such a large number of persons forcefully expelled from their homes required immediate organisation of their life needs and thus caused various juridical, political, military and economical effects in the political life of Croatia. The displacee-refugee problem had multifaceted effects: political (internal and external), economical, social, ethnic, military, etc. The paper describes and analyses the policy of response to this great problem – the creation of institutional abilities, the functioning of various actors and their political priorities. Three traditional possibilities of resolving the displacee crisis are examined: transfer to third countries, local integration and voluntary return. Only the last possibility brings about a just and permanent solution, but due to political and military reasons it cannot be completely implemented. Therefore institutions and actors in the field of displacee and refugee policy often transfer their activity to the sphere of symbolic action, secondary goals and to solving the problems of a long-term displacee status