Deprivation of Liberty as a Result of Non-Compliance With a Court Order or Failure to Fulfil a Legal Obligation in the Case Law of the European Court of Human Rights

U radu se razmatraju nepoštovanje zakonitog sudskog naloga i osiguranje izvršenja zakonom propisane obveze kao osnove dopuštenog oduzimanja osobne slobode propisane člankom 5. stavkom 1.b) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. O tim su osnovama konvencijska tijela zadužena za provedbu nadzora nad njezinom primjenom odlučivala u iznimno malom broju predmeta. Prema autoru dostupnim komentarima te konvencije – uključujući one najpoznatijih komentatora (Harris, D. i dr.; Jacobs, F. G. i dr.; van Dijk, P. i dr.) – komentatori nisu njezinu članku 5. stavku 1.b) posvetili više od dvije-tri stranice, a ne postoje čak ni najkraća monografska djela o njemu. Važnost te materije nerazmjerna je navedenim kvantitativnim pokazateljima jer se u mogućnosti njezina “nezakonita” tumačenja i primjene krije velika opasnost za osobnu slobodu. To se u prvom redu tiče oduzimanja osobne slobode radi izvršenja zakonske obveze jer već sama formulacija navedene osnove zbog svoje širine u sebi krije opasnost podvođenja pod nju neprimjerenih sadržaja (oduzimanja osobne slobode radi opće obveze poštovanja zakona te preventivnog oduzimanja osobne slobode). No Europski sud za ljudska prava je svojom praksom uspostavio načela koja onemogućuju njezino potencijalno neprimjereno široko tumačenje. Posebna pozornost posvećena je recentnoj presudi (od 7. ožujka 2013.) u predmetu Ostendorf protiv Njemačke, iz koje se može steći dobar uvid u neuralgične točke predmetne problematike. Njom je taj sud potvrdio i djelomice dogradio ustaljenu praksu u predmetnoj materiji. Potvrdio ju je u dijelu koji se tiče razgraničenja oduzimanja osobne slobode radi izvršenja zakonske obveze i radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti u slučajevima iz točke c) članka 5. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a dogradio ju je stajalištem kako se obveza čuvanja javnog reda i mira u obliku nečinjenja kažnjivih djela može smatrati specifičnom i konkretnom obvezom u smislu njezina članka 5. stavka 1.b). U radu se analiziraju dogmatske dubioze koje proizlaze iz dograđene prakse te izvodi zaključak da je usprkos njima Europski sud za ljudska prava osigurao dostatne kautele protiv opasnosti potencijalne arbitrarnosti uzrokovane svojim stajalištima.The paper considers non-compliance with a lawful court order and securing the fulfilment of an obligation prescribed by law as the grounds for lawful deprivation of liberty prescribed by Article 5(1)(b) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms. These grounds have been considered by the Convention organs in a very small number of cases. According to the commentaries of the Convention available to the author – including those of the most famous commentators (Harris, D. et al.; Jacobs, F.G. et al.; van Dijk, P. et al.) – Article 5(1)(b) of the Convention has not been considered on more than a few pages of their commentaries and there have been not any publications on the subject. However, this is disproportionate to its importance. There is a great jeopardy for liberty in the case of “unlawful” interpretation and implementation of Article 5(1)(b). That mostly concerns the deprivation of liberty in the event of fulfilment of obligation prescribed by law. The broad formulation of this ground hides the danger of unacceptable interpretation (deprivation of liberty because of a general obligation of compliance with the law and preventive detention). However, the European Court of Human Rights has established the principles which make such interpretation impossible. Particular attention is given to the recent judgment Ostendorf v. Germany (7 March 2013). This judgment shows the neuralgic points of the problematic very well. In the judgment the Court confirmed and partly upgraded its well-founded practice. It confirmed it in terms of its delimitation with Art 5(1)(c) of the Convention. It upgraded it taking the position that the obligation of preserving public order and peace in the form of omission of an offence could be considered as a specific and concrete obligation in the sense of Article 5(1)(b). The paper analyses dogmatic doubts of the upgraded practise and concludes that the Court has secured enough safeguards against potential arbitrariness