LINKS IN THE CHAIN

Autorica osam hrvatskih drama prevedenih na engleski i tiskanih u antologiji Different Voices (Zagreb, 2003.) sagledava s povijesnoga stajališta, u nakani da iz njih iščita način na koji naraštaj autor(ic)a rođenih u šezdesetim godinama prošloga stoljeća shvaća sebe i dramatične promjene u Hrvatskoj u devedesetim godinama. Teorijsko joj uporište daje knjiga Marvina Carlsona The Haunted Stage: Theatre as Memory Machine (Ann Arbor, 2003.), koja tematizira slojevitost skupnoga pamćenja u dramskoj književnosti i kazalištu, a razumijevanje dramskih tekstova nastalih u kulturnoj sredini koju nedovoljno poznaje olakšava pripadnost istom naraštaju i usporedivost njezina iskustva odrastanja i kazališnog obrazovanja u Sovjetskom Savezu i, nakon povijesnih promjena, Rusiji s iskustvima autor(ic)a zastupljenih u antologiji. Kao ključnu razliku utvrđuje, dakako, hrvatsko ratno iskustvo koje prožima i suvremeno hrvatsko dramsko pismo. U članku najveću pozornost posvećuje dvjema dramama, Posljednjoj karici Lade Kaštelan i Cigli Filipa Šovagovića, u kojima sjećanje na zbivanja u prošlom stoljeću najdublje prožimaju i kazališnu naraciju i kazališni žanr. Dramu Lade Kaštelan žanrovski određuje kao »dramu sjećanja« (usporedivu s dramom Staklena menažerija Tennesseeja Williamsa, rodonačelnika tog žanra) u kojoj je način na koji se likovi sjećaju prošlih događaja jednako važan kao i ono čega se sjećaju. Ističe višestruko neprepoznavanje žena koje glavni lik, Ona, uz pomoć mistične Sluškinje, posrednice između realnoga i irealnoga iz dvaju prošlih razdoblja, naime Drugoga svjetskog rata i Hrvatskoga proljeća, priziva u sadašnjost, a to je vrijeme Domovinskoga rata. U neprepoznavanju i neprihvaćanju triju naraštaja pripadnica iste obitelji, na djelu je s jedne strane ironiziranje, prije svega dramskih žanrova koji se temelje na prepoznavanju, a s druge strane metafora mnogo složenije i šire shvaćene nesposobnosti međuljudskoga prihvaćanja, slušanja, razumijevanja. Likovi se okupljaju na irealnom ženskom rođendanskom slavlju, a kao darove pripadnice triju naraštaja iste obitelji jedna s drugom dijele iste ili slične traume (smrt, supruga, raskid s ljubavnikom, smrt majke, neželjena trudnoća). Neke potankosti u drami autoricu priopćenja podsjećaju na film Europa, Europa Agniezske Holland. Neprihvaćanje članova različitih naraštaja prožima i Šovagovićevu dramu Cigla, u kojoj su razvidni odjeci epskoga teatra Bertolda Brechta i njegova »efekta očuđenja«, primjerice u izravnom obraćanju publici te komentiranju situacija i u žurnalističkom portretiranju likova. Dok je drama Lade Kaštelan izrazito ženska, s muškim likovima na margini, u središtu drame Filipa Šovagovića muški su likovi, redom gubitnici i žrtve rata, odnosno tranzicije, a dva su ženska lika potisnuta ustranu. Posebnu pozornost autorica posvećuje glavnom liku, Cigli, koji je, usprkos neprekidnu ironiziranju vlastite patnje, poput mitskoga junaka žrtvovan za dobrobit zajednice te, kao i mitski junaci, neobjašnjivo iščezava u trenutku kad je ispunio svoju funkciju. Na kraju se izriče sud da antologija Different Voices kazališnim praktičarima omogućuje dobar uvid u suvremenu hrvatsku dramu u kojoj su, uza svu žanrovsku i tematsku raznolikost, naglašeno prisutni nepovezanost i nemogućnost povezivanja ljudi i sjećanja, ljudi i okoline, pripadnika različitih naraštaja