DALMATINSKI MOTIVI ZORANA MUŠIČA

Ističući da je Zoran Mušič u svom stvaralaštvu bio vezan uz Veneciju i neke druge talijanske pokrajine te Dalmaciju, dakle uz pastoralu ljepote, idiličnu poeziju i utopiju estetskog života, autor rekonstruira genezu jedne od središnjih tema Mušičeva slikarskog opusa - Motivo dalmata. Kao slikar lokalnih motiva stilizirani do apstraktne poezije, Mušiča su prepoznali i najmeritomiji likovni krugovi Europe. Nakon studija na zagrebačkoj Akademiji za likovnu mjetnost, gdje je na njega posebno utjecao riječju i djelom Ljubo Babić, Mušič je godinu dana boravio u Španjolskoj. Slijedilo je potom putovanje u Dalmaciju, na temu koje nastaju djela krajnje stilizacije i bogatog kolorita. Najčešće je riječ o prikazima ljudi i životinja u krajoliku na način prekrasnih privida, pa kritičar Raffaele Carrieri ističe tim povodom: "I cavalli di Music sono andati a pascolare nella luna", naglašavajući utopljenost bića u atmosferu. Do preobrazbe će u Muš ičevu djelu doći 1942.-1944. godine kada je otkrio Filipa de Pisisa i Emanuela Vidovića. Drugu cezuru predstavlja tragično iskustvo Dahaua, što će mu kasnije poslužiti kao ishodišta za znameniti ciklus "Nismo posljednji". Dalmatinski Mušičcvi motivi drugog svjetskog rata poprimaju novu dimenziju, s tendencijom prema sve apstraktnijim oblicima. Njegova će kasna djela poprimiti elegičan i jesenji štimung. Uz meditativni ugođaj i tamni tonalitet, sam autor naglašava "gubljenje svjetlosti" u djelima koja treba interpretirati kao tamne meditacije