Interference of Oral Literature and Traditional Culture in Ivan Aralica's Morlak Tetralogy

Rad započinje Uvodom u kojem se obrazlažu: tema, struktura rada, upotrijebljena građa, metodološki postupci, cilj istraživanja i hipoteze. Potom slijedi deset poglavlja. Prvo poglavlje pod naslovom Zagora govori o zemljopisnim i povijesnim osobitostima zagorskog prostora, njegovu crkvenom uređenju i osnovnim gospodarskim granama kojima se njegovo stanovništvo bavilo. Slijedi poglavlje s naslovom Ivan Aralica koje donosi biografske podatke o piscu te prikaz njegova opusa s posebnim naglaskom na romanima Put bez sna, Duše robova, Graditelj svratišta i Asmodejev šal koji čine morlačku tetralogiju. Treće poglavlje naslovljeno je Osvrt na poetiku i povijest hrvatske usmene književnosti. Usmena i pisana književnost jezični su proizvodi koji se različito realiziraju. Usmena književnost realizira se govorom, ali i pratećim neverbalnim komunikacijskim znakovima (geste, izraz lica, ton glasa, položaj i pokreti tijela, itd.) koji nadopunjuju govornikovu verbalnu izvedbu. Autor pisanog književnog teksta pri prenošenju svojih ideja, misli i osjećaja koristi samo pisanu riječ stavljenu na neku podlogu, najčešće papir. Razlikuje se i njihova funkcija. Pisana književnost ima primarno estetsku funkciju nasuprot usmenoj koja uz estetsku funkciju zadržava i društvenu. Usmena književnost mora biti prihvaćena od zajednice u kojoj se izvodi kako bi postala tradicijom i osigurala svoje daljnje postojanje, dok pisano djelo može postojati bez obzira je li prihvaćeno od zajednice. Usmena je književnost kroz povijest nosila različita imena: narodna, anonimna, pučka, seljačka, tradicionalna književnost te folklor. Većina naziva svjedoči o njezinoj kolektivizmu i pripadnosti zajednici. U suodnosu usmene i pisane književnosti postoje tri faze: prva, agrafijska faza u kojoj postoji samo usmena književnost; druga u kojoj usmena i pisana književnost postoje jedna uz drugu, ali dominira usmena; treća faza u kojoj supostoje obje književnosti, ali primat preuzima pisana književnost. Usmena i pisana književnost uvijek su komunicirale, a književna se materija uglavnom kretala od usmene ka pisanoj književnosti s iznimkom srednjeg vijeka u kojem je smjer utjecaja bio obrnut. Usmena književnost inkorporirana je u pisanu književnost na tri temeljna načina: komentiranjem i sakupljanjem, cjelovitim inkorporiranjem primjera, korištenjem jezika i stila usmenoga stvaralaštva i novim osmišljavanjem njegovih motiva i tema. Preuzete oblike iz usmene književnosti važno je prilagoditi poetici teksta u koji se uvrštavaju i njihovoj namjeni. Poglavlje završava prezentacijom sustava usmene književnosti prema kojem će biti klasificirani 303 usmenoknjiževni oblici dobiveni analizom Araličinih romana. Sustav usmene književnosti koji prihvaćamo od Marka Dragića čine: Lirska poezija; Epska poezija; Priče (pripovijetke); Drama (folklorno kazalište); Retorički (usmenogovornički) oblici; Mikrostrukture (poslovice, zagonetke). Četvrto poglavlje o usmenim pričama definira tu književnu vrstu i dijeli je na: bajke, basne, predaje, novele, anegdote, šale i legende. Među spomenutim vrstama priča najbrojnije su predaje. Predaja je vrsta priče u istinitost čijeg se sadržaja vjeruje. Predaje se klasificiraju prema motivskim, tematski, funkcionalnim i drugim mjerilima. U radu je prihvaćena Dragićeva klasifikacija predaja sa šest vrsta predaja: povijesne predaje, etiološke predaje, eshatološke predaje, mitske (mitološke) predaje, demonske (demonološke) predaje i pričanja iz života. Četvrto poglavlje obrađuje i klasificira usmene predaje pronađene analizom romana morlačke tetralogije. Predaje su navedene i obrađene kronološki s obzirom na roman u kojem su nađene i mjesto u fabuli analiziranog romana. Prema tome, prvo su navedene predaje obrađene u Putu bez sna, a zatim one obrađene u Dušama robova, Graditelju svratišta i Asmodejevu šalu. Poglavlje obrađuje predaje o povijesti obitelji Grabovac i Kopčić, o obeščašćenju raspela, povijesti ramskoga samostana i seobi naroda iz Rame u Dalmaciju, svinjaru Paki i njegovu životu, pijancu koji je postao redovnik, čudesnoj vrbi i zduhačima. U Dušama robova pronađene su predaje o Judinu drvu, magarcu kojem je prepušteno da donese sud o životu jednoga pokojnika, skupina etioloških predaja, predaja o Čudotvornoj Gospi Sinjskoj i obrani Sinja od Turaka te o đavoljoj crkvi. Najvažnije mjesto među predajama iz Graditelja svratišta zauzima predaja o životu i smrti Dive Grabovčeve. Druge predaje pronađene u tom romanu govore o dvojici Sinjana i zakopanom blagu, kapi Didaka Bunčića, crnom ždrijepcu koji od pamtivijeka živi na dnu Crvenog jezera pored Imotskog i moći koju zmija ima nad svojim plijenom. Skupinu predaja iz Asmodejeva šala započinju predaje koje su uklopljene u homiliju, a zatim slijede predaje o Kunigundi i Teobaldu, o savjetu koji je Niža Plavša dala prijateljici koju je zlostavljao pijani muž, o ljubavi kraljice koja je spremna i umrijeti kako bi od smrti spasila svog supruga, predaje o cijeni koju nosi besmrtnost i sveukupno znanje te predaja o oholom kralju Karlu V. Legende su skupina usmenih priča vjerskog karaktera čiji su protagonisti Isus Krist, Djevica Marija, svetci i drugi iznimni ljudi. Glavna je karakteristika legendi koja ih razlikuje od drugih vrsta usmenih priča čudo koje ispravlja nepravde, čini dobro i tjera zlo. Legende su bliske hagiografijama koje govore o životima svetaca. Legende se javljaju u romanu Put bez sna i govore o životu i djelovanju Pavla Vučkovića, doseljeniku iz Rame koji se tužio Isusu Kristu raspetom na životne nedaće i dobio od njega odgovor i smrti 304 gvardijana ramskoga samostana Stjepana Matića koji je čudesno uznesen na nebo naočigled okupljenog mnoštva. Novela je kratka prozna vrsta koju odlikuje realističnost. Novela govori o običnim ljudima i njihovim životima. U romanu Put bez sna nalazi se novela o Stupalu koji je susjedu bez razloga ubio neugojenu svinju, a kao odgovor na njegov potez susjed je ubio njega. U Asmodejevu šalu nalaze se dvije novele. Prva govori o svetom Bernardinu i dvojici seljaka s kojima je putovao i načinu na koji je poučio pretjerano samouvjerenog i oholog seljaka da se pretjerano ne pouzdaje u vlastite snage. Druga novela govori o čovjeku zvanom Kokan čija su kola zapela u glibu. Oni koji su ga poznavali izbjegavali su mu pomoći. Našao se i jedan stranac koji mu je pokušao pomoći, ali kada je vidio da Kokan nije voljan pomoći sam sebi ostavio ga je u blatu. Anegdote su kratke i šaljive priče o nekim osobama koje odlikuje humorističan i šaljiv ton. Primjeri anegdota su priče o Anđi Furtuli i načinu na koji je odgovorila svećeniku na ispovijedi. Druga anegdota govori o gladnom siromahu koji je naišao na knjigu i prokomentirao: Kakva šteta! Riječi trista, a izjesti nema ništa! Obje su navedene anegdote pronađene u Asmodejevu šalu. Šala ili vic je sitna usmena priča srodna anegdotama koja izaziva komičan dojam. To je vrsta usmene priče koja na humorističan, ironičan i satiričan način kazuje o osobama, događajima i pojavama, a akteri šale mogu biti i životinje i predmeti. U romanu Graditelj svratišta nalazi se politički vic koji cinički kritizira vlast. U petom poglavlju riječ je o usmenim pjesmama. Usmene pjesme dijele se na epske i lirske pjesme. Epska pjesma pripovijeda o sudbonosnim pojavama, događajima i osobama. Često je nazivana junačkom pjesmom, a na našim je prostorima najviše pjevala o borbama s Turcima. Lirska pjesma naziva se i ženskom pjesmom jer ju karakterizira osjećajnost. Lirska pjesma tematski je neograničena i čovjeka prati od njegova rođenja do smrti. Pjesme se u romanima morlačke tetralogije javljaju na nekoliko mjesta, ali uglavnom samo u isječcima ili parafrazirane i uklopljene u prozni tekst. Govoreći o epskim pjesmama Aralica kroz usta likova razbija romantičnu sliku ratovanja koju epske pjesme uglavnom prikazuju. Lirska pjesma stavljena je u kontrast prema epskoj i životu ispunjenu ratovanjem. Šesto poglavlje pod naslovom Usmeno-retorički oblici govori o usmenoknjiževnim oblicima u kojima se riječi u različitim kombinacijama koriste u religijskim ritualima, pri liječenju, istjerivanju zla ili zazivanju zla na nekoga, pri prizivanju dobre sreće te pri igri i učenju. Retorički oblici dijele se na basme, zdravice, brojilice, brzalice, blagoslove/molitve i kletve. U romanima morlačke tetralogije javljaju se kletve. Kletva je formom bliska poslovici. Vjerovalo se da kletva ima moć nanošenja zla. 305 Sedmo poglavlje naslovljeno je Mikrostrukture, a odnosi se na poslovice. Poslovice su najkraći oblik u sustavu usmene književnosti pa ih se svrstava u mikrostrukture. One govore o općeljudskim životnim iskustvima i istinama, stoga dugo zadržavaju sličan ili isti oblik i značenje. Poslovice se dijele na prave ili potpune poslovice, izreke, dijaloške poslovice, poslovice-anegdote i pareologizme. U analiziranim romanima javljaju se prave poslovice i izreke. Poglavlje o narodnim vjerovanjima odnosi se na sve pojave u koje je narod vjerovao neovisno o tome je li pripadaju kojemu od službenih religijskih sustava ili je riječ o sujevjerju. Rad obuhvaća primjere vjerovanja o sreći u boju, osveti, kometima, izmjeni duša, blagoslovu mjesta ubojstva, predznacima događaja, vračanju, pojavi demonskog bića more, zavjetima te narodnoj medicini. Narodna medicina nije utemeljena na znanstvenim dokazima, već joj temelj čine narodna vjerovanja. Deveto poglavlje obrađuje narodne običaje koje je Aralica opisao u romanima morlačke tetralogije. Primjeri narodnih običaja zastupljeni u radu odnose se na događaje iz obiteljskog života (djevojaštvo, brak), igre, plesove i slavljenje svetačkih spomendana. Posljednje, deseto, poglavlje interpretira primjere usmene književnosti i tradicijske baštine iz romana Život nastanjen sjenama i Bunar na turskoj granici. Interpretaciji prethode kratki prikazi spomenutih romana i njihove kritičke recepcije. U Životu nastanjenom sjenama nalaze se sljedeći usmenoknjiževni oblici: predaja s etiološkim i eshatološkim karakterom o Josipu Rabi, etiološke predaje o prezimenu Dželalija i imenu lokaliteta Grudinice, pričanje iz života o Jozi Cacanovu, fragmenti lirskih pjesama i cijele pjesme, najčešće s ljubavnom i povijesnom tematikom, kratke prigodno sastavljene pjesme, molitve, kletve, poslovice i izreke. U tom romanu nalaze se i opisi narodnih običaja i vjerovanja: bojanja jaja, čuvanja Kristova groba, egzorcizma. Spominje se sveti Martin i Svijećnica. Bunar na turskoj granici opisuje život pastira na dinarskim pašnjacima u ljetnim mjesecima pa je sukladno tematici Aralica u roman uvrstio predaju o dvojici iznimnih vukova koja ima karakteristike demonološke predaje. Nju slijedi etiološka predaja o ovcama obitelji Maglov i razlogu zbog kojeg su prozvane Maglovljeve čule. Mitološka je predaja kojom je Paškalj Škarica objasnio Điđiju Sekaninu zašto se zrcala ne smiju nositi u planinu, a slična joj je predaja o vilinskim i vještičjim vrtovima. Pjesme u Bunaru na turskoj granici većinom su fragmenti, a za neke dulje pripovjedač kaže kako su sklepane u šaljivoj kninskoj versifikaciji, a opisuju neke lokalne pojave, ljude i njihove običaje. I Bunar kao i prethodni romani obiluje poslovicama i izrekama, a zanimljiv je i opis 306 natjecanja u mužnji koje se svakog ljeta održavalo na planinskim pašnjacima Dinare i sklapanja pobratimstva ili posestrimstva. Rad završava Zaključkom i Literaturom.Dissertation begins with Introduction which explains the dissertation’s topic, structure, used materials, methodology, aim of research and hypotheses. Ten chapters follow the Introduction. The first chapter entitled Zagora deals with geographical and historical characteristics of Zagora region, its church organization and basic industries. It is followed by chapter under the title Ivan Aralica which gives biographic information on the mentioned writer and review of his opus with a special accent put on novels: Put bez sna, Duše robova, Graditelj svratišta and Asmodejev šal which constitute the Morlak tetralogy. The third chapter is entitled The review of poetics and history of Croatian oral literature. Oral and written literature are language products which are realized differently. The oral literature is realized in speech, but also accompanied by nonverbal communication signs (gestures, facial expression, tone of voice, position of body and its movements, etc.) that complement the speaker’s verbal performance. Author of a written literary text when communicating his or her ideas, thoughts and feelings uses only written word placed on a surface, usually paper. There is a difference in their function, too. The written literature has a primarily aesthetic function contrary to the oral literature that, alongside the aesthetic function, retains a social function. To become tradition and ensure its further existence, the oral literature must be accepted by a community in which it is performed, while the written text can exist regardless of the communities’ acceptance. During its history the oral literature has had different names: national, anonymous, folk, peasant, traditional literature and folklore. Majority of these names testify about its collective character and belonging to a community. There are three phases in relationship between the oral and the written literature: the first, agraphic phase during which there is only oral literature; the second in which oral and written literature coexist, but the oral literature dominates; the third phase in which both varieties coexist, but the written literature takes the primary position. There has always been communication between the oral and the written literature and literary substance has mostly moved from the oral towards the written literature, except for the middle Ages when the direction was opposite. Oral literature was incorporated into the written literature in three basic ways: by commenting and collecting, by incorporating the complete examples, by using language and style of the oral creations and designing its motifs and topics in a new manner. It is important to adapt the forms taken from 308 the oral literature to the poetics and the purpose of a text in which they are incorporated. The chapter ends with presentation of the oral literature system which will be used to classify oral literal forms obtained by analysis of Aralica’s novels. Oral literal system used in this paper is adopted from Marko Dragić and it consists of: Lyrical poetry; Epic poetry, Stories; Drama (folk theatre); Rhetorical (oral rhetorical) forms; Microstructures (proverbs, riddles). The fourth chapter on oral stories defines that literary genre and divides it into subgenres: fairy tales, fables, tales, novellas, anecdotes, jokes and legends. Among the before mentioned subgenres of stories the tales are the most numerous. Tale is a story genre which content is believed in. Tales are classified according to motif, topic, function and other criteria. Dragić’s classification of tales which lists six types of tales is used in the paper: historical tales, etiological tales, eschatological tales, mythical (mythological) tales, demonic (demonological) tales and life stories. The fourth chapter defines and classifies the oral tales found during the analysis of the Morlak tetralogy novels. The tales are listed and analyzed in the chronological order taking into consideration the novel in which they are found and their placement in the analyzed novel’s plot. Thus, the analyzed tales from the novel Put bez sna are listed first,followed by the tales from novels Duše robova, Graditelj svratišta and Asmodejev šal. The chapter analyzes the tales about the history of Grabovac and Kopčić families, desecrating a crucifix, history of Franciscan monastery in Rama and the migration from Rama to Dalmatia, swineherd Pako and his life, a drunk who became a monk, miraculous willow and zduhači (people with supernatural abilities). In the novel Duše robova there are tales about Judas’ tree, a donkey that was allowed to pass judgement of a deceased man’s life, a group of etiological tales, tales about Our Lady of Sinj and the defense of Sinj against the Turks and about the devil’s church. The tale about the life and the death of Diva Grabovčeva has the central place among the tales found in the novel Graditelj svratišta. Other tales found in that novel talk about two men from Sinj and a buried treasure, Didak Bunčić’s cap, a black stallion that has lived from time immemorial at the bottom of the Red lake near Imotski and about the power that a snake has over its prey. Group of tales from the novel Asmodejev šal consists of tales fitted into homilies, a tale about Kunigunda and Teobald, a tale about an advice that Niža Plavša gave to a woman abused by her husband, a tale about queen’s love that made her ready to die to save her husband from a certain death, a tale about the price of immortality and absolute knowledge and a tale about the arrogant king Charles V. Legend is an oral story with religious character whose protagonists are Jesus Christ, Virgin Mary, saints and other extraordinary people. The main characteristic of legends which differentiates them from other genres of oral stories is a 309 miracle that rectifies the injustice, does good and makes the evil go away. Legends are similar to hagiographies that speak about the lives of saints. Legends are found in the novel Put bez sna and they speak about the life and deeds of Pavao Vučković, an immigrant from Rama who complained in front of a crucifix to Jesus Christ about the troubles of his life and got an answer from Jesus and about the death of Rama monastery abbot Stjepan Matić who was miraculously ascended to heaven in front of a crowd of people. Novella is a short prose genre characterized by its realism. Novella speaks about ordinary people and their lives. In Put bez sna there is a novella about a man called Stupalo who killed his neighbor’s pig without a reason before it fatted enough, but as an answer to his action the neighbor killed him. In Asmodejev šal there are two novellas. The first is about saint Bernardino and two peasants who travelled with him. Saint Bernardino taught an overly confident and arrogant peasant not to rely on his own strengths too much. The second novella is about a man called Kokan whose wagon got stuck in mud. People who knew him did not want to help him, but there was a stranger that came by and tried to help him. However, when he saw that Kokan was unwilling to do anything to help himself, he left him in the mud. Anecdotes are short and humorous stories about people characterized by humoristic and playful tone. An example of an anecdote is a story about Anđa Furtula and the way she answered the priest during a confession. The second anecdote is about a hungry poor man who found a book and said: What a pitty! Three hundred words, and nothing to eat! (Kakva šteta! Riječi trista, a izjesti nema ništa!). Both anecdotes are found in Asmodejev šal. Joke is a minor oral story related to anecdotes which provokes a comic impression. That is a genre of oral story which talks about people, events and phenomena in a humoristic, ironic and satiric way and protagonists of jokes can also be animals and objects. In Graditelj svratišta there is a political joke that criticizes government in a cynical manner. The fifth chapter is dedicated to oral poems. Oral poems are divided into epic and lyrical poems. Epic poem speaks about fateful phenomena, events and people. It is often called heroic poem, and, in our region, the most common poems are about the wars with the Turks. Lyrical poem is also called female poem because its main characteristic is sensibility. The lyrical poem has an indefinite thematic range and follows a human being from its birth to its death. In the novels of the Morlak tetralogy poems occur in a couple of places but are mostly found just in fragments or paraphrased and fitted into the prose text. Speaking about the epic poems through his characters Aralica shatters the romantic image of war as often presented in the epic poems. The lyrical poetry is in contrast with the epic poetry and the life filled with warfare. 310 The sixth chapter entitled Oral-rhetorical forms is dedicated to oral literal forms in which words are used in different combinations: in religious rituals, to heal, to exorcise evil or to invoke it on someone, to invoke good luck, to play and learn. Rhetorical forms are divided into: exorcisms, toasts, chants, tongue twisters, blessings/prayers and curses. Only curses are found in the Morlak tetralogy. In form curses are similar to proverbs. It was believed that a curse has power to inflict evil. The seventh chapter is entitled Microstructures and it refers to proverbs. Proverbs are the shortest form in the system of oral literature and so they are classified as microstructures. They speak about universal human life experiences and truths, therefore they keep the same or similar form and meaning for a long time. Proverbs are divided into: real or full proverbs, sayings, dialogic proverbs, proverb-anecdotes and pareologisms. Real proverbs and sayings are found in the analyzed novels. The chapter on folk beliefs deals with all the phenomena which people believed in regardless if the beliefs belonged to some of the official religious systems or they were part of a superstition. The paper cites examples of beliefs on luck in battle, revenge, comets, exchange of souls, blessing of a murder site, omens of events to come, divination, the appearance of demonic entity mora, vows and folk medicine. Folk medicine is not based on scientific evidence. It is rooted in folk beliefs. The ninth chapter analyzes the folk customs which Aralica described in the Morlak tetralogy novels. The examples of folk cust