THE EFFECT OF EXERCISE ON FATIGUE IN MULTIPLE SCLEROSIS PATIENTS

Cilj i hipoteza istraživanja: Cilj ovog istraživanja je prikazati kako provođenje tjelovježbe utječe na umor među oboljelima od multiple skleroze.Tjelovježba ili medicinska gimnastika jedna je od često primjenjivanih nefarmakoloških metoda liječenja umora u oboljelih od MS. Očekujemo pozitivan utjecaj tjelovježbe na smanjenje umora u pacijenata s multiplom sklerozom. Ispitanici/Metode/Postupci: Uvidom u medicinsku dokumentaciju i anketiranjem pacijenata dobiveni su podatci o pacijentima i prirodi bolesti. 62 pacijenta koji su zadovoljili kriterije uključenja u istraživanje ispunili su MFIS upitnik na početku i na kraju istraživanja koje je trajalo mjesec dana. Provodile su se individualno prilagođene vježbe relaksacije, istezanja, disanja, snaženja, koordinacije i ravnoteže, aerobne vježbe i vježbe neurofiziološkog koncepta 3 puta tjedno (12 tretmana). Rezultati: U ispitivanoj skupini je došlo do smanjenja umora koji se odražava na fizičko funkcioniranje u prosjeku za 0,77, ali razlika nije statistički značajna(p=0,165). Kontrolna skupina bilježi rast vrijendosti u prosjeku za 0,23, ali razlika nije značajna (p=0,338). Među ispitanicima koji su provodili vježbe došlo je do smanjena umora koji se odražava na kognitivno funkcioniranje u prosjeku za 0,90, ali razlika nije statistički značajna (p=0,224). Kontrolna skupina bilježi rast u prosjeku za 0,45, ali razlika nije značajna (p=0,364). Među ispitanicima koji su provodili vježbe došlo je do smanjena umora koji se odražava na psihosocijalno funkcioniranje pacijenata u prosjeku za 0,10, dok razlika nije utvrđena (p=0,368). Ispitanicima kontrolne skupine za 0,16 te razlika nije statistički značajna (p=0,323). U pacijenata koji su provodili vježbe došlo je do smanjenja ukupne vrijednosti MFIS-a u prosjeku za 1,84, međutim razlika nije statistički značajna(p=0,181). U kontrolnoj skupini zabilježen je rast za 0,87, međutim porast nije statistički značajan (p=0,335). Zaključak: Tjelovježba je imala očekivani pozitivni utjecaj na umor koji smo mjerili s MFIS upitnikom u svim njegovim razinama (kognitivnoj, psihosocijalnoj i fizičkoj) kao i u ukupnom rezultatu, ali s obzirom na mali broj ispitanika i kratak period istraživanja ta razlika je mala i nije statistički značajna.The aim and hypothesis of the study: The aim of this paper is to show how exercise affects fatigue among people with multiple sclerosis. Exercise or medical gymnastics is one of the commonly used non-pharmacological methods of treating fatigue in patients with MS. We expect a positive impact of exercise on reducing fatigue in patients with multiple sclerosis. Subjects/Methods/Procedures:Insights into medical records and patient surveys provided information on patients and the nature of the disease. 62 patients who met the criteria for inclusion in the study completed the MFIS questionnaire at the beginning and end of the study, which lasted one month. Individually tailored exercises of relaxation, stretching, breathing, strength, coordination and balance, aerobic exercise and neurophysiological concept exercises were performed 3 times a week (12 treatments). Results: There was a decrease in fatigue in the intervention group, which reflected an average of 0.77 on physical functioning, but the difference was not statistically significant (p = 0.165). The control group recorded an increase in validity by 0.23 on average, but the difference was not significant (p = 0.338).There was a decrease in fatigue among the subjects in intervention group, which reflected an average of 0.90 on cognitive functioning, but the difference was not statistically significant (p = 0.224). The control group increased on average by 0.45, but the difference was not significant (p = 0.364).There was a decrease in intervention group, reflecting on patients' psychosocial functioning by an average of 0.10, with no difference (p = 0.368). Control subjects were 0.16 and the difference was not statistically significant (p = 0.323). There was a decrease in MFIS total of 1.84 in intervention group, however, the difference was not statistically significant (p = 0.181). In the control group, an increase of 0.87 was observed, however, the increase was not statistically significant (p = 0.335). Conclusion: Exercise had the expected positive impact on fatigue measured with the MFIS questionnaire in all its levels (cognitive, psychosocial and physical) as well as in the overall result, but given the small number of subjects and the short research period, this difference is small and not statistically significant