Dokumentarna fotografija

Razmatrat ćemo ključne pomake u razvoju dokumentarne fotografije, kritički razmatrati odnos izmeĎu subjektivnog i objektivnog u dokumentarnoj fotografiji, pokušati uspostaviti relaciju izmeĎu pozicija fotografije kao povijesnog izvora i manipulacije u dokumentiranju ţivota i pokušati analizirati poziciju dokumentarne fotografije u suvremenom digitalnom okruţenju. Dokumentarna fotografia je od svog nastanka uvelike obiljeţila ljudsku povijest dokumentirajući stanje svijesti i fizičke realnosti kroz svoj vizualni prikaz. Kako bi mogli pojmiti pridjev dokumentarnog u fotografiji moramo shvatiti što fotografiju čini dokumentarnom. Fotografska uporabna funkcija se očituje njenom kontekstizacijom koja se odraţava kroz društvenu uporabu. Fotografija kao medij je svoje mjesto našla u dokumentarnom svijetu upravo zbog svoje tehničke prirode nastanka. Njena uska veza sa prezantacijom realnosti joj omogućuje višenamjensku uporabnu mogućnost. Dokumentarna fotografija sa sobom nosi vrijednost , svjedoči o zasutavljenom trenutku u vremenu i prostoru ,ona je informatinvni sadrţajna mogućnost, i istovremeno medij za osoban izraz. Dokumentarna fotografija uvjek pokušava izraziti. Da bi u tome uspjela mora se postići pravilni odnos izmeĎu objektivne sadrţajnosti i proizvoljnog subjektivnog autorskog čina stvaranja. Ona se koristi svim sredstvima u ţelji da pribliţi realnost promatraču. Neizostavan faktor u fotografiji je promatrač koji u cijeli dokumentarno fotografski diskurs dodaje elemente osobne semiološke i semantičke prirode. Razine kontekstizacije i doţivljaja kroz uporabnu funkciju su ogromne i kroz njih se provlače društvena , osobna , moralna , tehnička i umjetnička pitanja. Dokumentarna fotografija je sivo područje prakse i samim time je podloţna raspravi i teoretizaciji. Ovaj rad se bavi nekim odnosima elemenata koji sačinjavaju praksu i pokušava povući paralele meĎu njima nebi li osvjetlio svijet dokumentarne fotografije