Antropološka dekonstrukcija eklekticizma u dizajnu

“Eklekticizam”, “sempliranje”, “pastiš”, “kopija”, “remix”, “recikliranje” i druge slične “postmoderne strategije” oduvijek su bile legitiman dio jezika i postupaka dizajna, posebno grafičkog dizajna ‐vizualnih komunikacija. Dizajneri nisu umjetnici i u umjetnosti je napušten taj mit o samosvojnom autoru, mit originalnosti. Oni komuniciraju određene poruke. Da bi poruke bile razumljive one najvećim dijelom moraju koristiti zajednički jezik s publikom kojoj su namijenjeni. Potpuno orginalan grafički/vizualni jezik bio bi potpuno nerazumljiv, nekomunikativan. Osnova naše komunikacije su klišei. Svijet totalnog dizajna poostvaren u postmodernom i postfordističkom društvu iznjedrio je predođžbu Velikog dizajnera, stereotipiziranu viziju čovjeka bez svojstva koji se u sferi kulturnih diverzija pretvara u isklišeiziranu predođbu samog sebe. Vodeći se pretpostavkom Claudea Bernarda i Hyppolytea Tainea da je svaki subjekt i svi njegovi postupci opravdani sredinom iz koje potječe, kulturom koju baštini i trenutkom u kojem se nalazi ovaj diplomski rad holističkim pristupom razlaže na fragmente, dekonstruira slike o stereotipima dizajnerskog društva, sintagmi već viđenog dizajna, pitanju što je dobar dizajn, dopadljivosti i ukusima, dekontekstualizaciji i problematici jezika izraženoj kroz modu, lifesyle, kulturološki i sociološki jaz, internetsko otuđenje, marginizam sustavno guran u mainstream, pokušavajući pritom opravdati problematiku masovnog sempliranja vjerom da je uslijed sveopće hiperprodukcije došlo do stratificiranja bitnosti onog što su dizajneri kao subjekti prema okolini, a ne onog što rade za okolinu