Space in language - semantic field of water in Delimir Rešicki's poetry

U radu se analiziraju izrazi iz semantičkoga polja vode u pjesništvu Delimira Rešickog. Analizi prethodi pregled dosadašnjih znanstvenih pristupa prostoru kao uvjetu jezičnoj strukturi iz perspektiva lingvistike i fonostilistike. U uvodnome dijelu iznosi se problematika preciznoga određivanja pojma prostora, njegove neodređenosti i metaforičnosti. Suodnos tijela, jezika i prostora, relevantan u različitim teorijskim pristupima (spaciocepcija, kognitivna lingvistika, lokalistička teorija padeža i dr.) u radu će biti prikazani analizom vodnoga leksika koji visokom frekventnošću vodnih riječi ističu bioidentitet životnoga prostora kojeg pjesnik Delimir Rešicki osjetilnošću tijela preispisuje jezikom. Središnji dio rada čini popis vodnoga leksika ekscerpiranog iz pjesničkoga opusa Delimira Rešickog te klasifikacija oslonjena na dosadašnja semantička istraživanja hidronimnih apelativa u hrvatskome jeziku. U analitičkom dijelu rada nastojat će se popisanim te iz lingvističke i fonetske perspektive analiziranim izrazima iz semantičkoga polja vode poduprijeti teza o uvjetovanosti jezika životnim prostorom te naglasiti integriranost konkretnoga geografskog prostora Panonije u poetički identitet teksta. Panonija je u Rešickijevu tekstu prisutna svojom kompletnom geološkom identitetnošću, uključujući i geološku prošlost kada je voda bila njezin primarni identifikacijski označitelj. Visoka frekventnost vodnih imenica (koje u općem leksiku funkcioniraju kao zemljopisno nazivlje) u pjesničkome opusu Delimira Rešickog pokazuje reflektiranja prostornih fenomena, bilo onih neposredno postojećih bilo memorijski upisanih u konstituciju panonskoga prostora. Leksičkom i semantičkom analizom otkriva se obilato korištenje riječi iz semantičkoga polja vode, te ga je moguće podijeliti prema nekoliko kriterija: prema vrsti riječi, prema semantičkim gnijezdima (zemljopisno nazivlje vezano uz more, protočne vode, zbirališta vode, agregatna stanja vode, oborinske vode, tjelesne vode, flora i fauna vezana uz vodu i dr.) te prema semantičkim parametrima važnim za analizu prostornih odnosa u sintaksi. Gramatička analiza pokazala je, u podjeli vodnoga leksika prema kategoriji riječi, prevlast imenica u odnosu na pridjeve, glagole i priloge. Padežna podjela vodnih imenica koje se nalaze u prijedložno-padežnim izrazima s prostornim značenjem pokazuje očekivanu prevlast genitiva u odnosu na druge prostorne padeže (lokativ, akuzativ, instrumental i dativ). Najbrojniji primjeri vodnih imenica iz semantičkoga gnijezda Zemljopisno nazivlje vezano uz more, podmorje te dodir kopna i mora u sastavu prijedložnopadežnih izraza su u genitivu. Imenice u sastavu prijedložno-padežnih izraza iz toga gnijezda pokazuju najveću brojnost u prostornom odnosu intralokativnosti te supralokativnost. Fonostilistička je analiza pokazala kako leksički materijal Rešickijevog pjesničkog opusa u zatvorenom prostoru pjesme upućuje, preko postupaka gradnje pjesničkoga prostora i ključnih uloga vodnoga leksika, na isti princip izgradnje pjesničkoga i stvarnog prostora. I pjesnički i stvarni prostor rezultati su međudjelovanja, doživljajno afektivnim vezama s mjestom te geografski osviještenog preispisivanja prostorne stvarnosti. Vodni leksik u pjesništvu Delimira Rešickog valentnošću i visokom frekventnošću ističe jezično-prostornu identitetnost i konstantnost: vodu kao tematsko-motivsko obilježje književnih tekstova panonskoga prostora i obilježje bioidentiteta Panonije. Rezultati četiriju analiza potvrdili su našu pretpostavku o mogućnosti i važnosti uvođenja kategorije prostora i umreženje geografije u interdisciplinarna istraživanja. Čitanje krajolika kao prvo ljudsko čitanje te krajolici kao prvi ljudski tekstovi otvara spoznaje o neprestanoj korespodenciji između krajolika i rukopisa te postaju izazov lingvističkoj analizi, posebice onoj koja je zaokupljena prostornim relacijama u jeziku.The dissertation analyzes the expressions from the semantic field of water in the poem of Delimir Rešicki. The analysis is preceded by a review of the existing scientific approaches to space as a condition for linguistic structure from the perspectives of linguistics and phonostilistics. The introductory part deals with the issues of the precise definition of space, its indeterminacy and metaphorics. Correlation of body, language and space, relevant in different theoretical approaches (spacioception, cognitive linguistics, localistic theory of case, etc.) in the dissertation will be presented by the analysis of water lexics that emphasize the bioidentity of the living space that poet Delimir Rešicki rewrites with body sensitivity, by the high frequency of water words. The central part of the dissertation consists of a list of water lexics extracted from the poetic opus of Delimir Rešicki and the classification based on the existing semantic researches of the hydronymyc appellatives in the Croatian language. In the analytical part of the dissertation, listed and from the linguistic and phonetic perspectives analyzed terms from the semantic field of water, support the thesis on the conditionality of language on the living space and emphasize the integrity of the particular geographical area of Pannonia in the poetic identity of the text. In Rešicki's text, Panonia is present with its complete geological identity, including the geological past when the water was its primary identifier. The high frequency of water nouns (which in the general lexic function as geographic terms) in Delimir Rešicki's poetry opus shows the reflection of spatial phenomen, those which directly exist or the ones which are memorized in the constitution of the Pannonian space. The lexical and semantic analysis reveals the abundant use of the word from the semantic field of water and can be divided according to several criteria: by type of word, by the semantic nests (geographic terminology related to the sea, flowing waters, water aggregates, water substances, precipitation water, body water, flora and fauna related to water etc.) and by the semantic parameters which are important for the analysis of spatial relations in the syntax. Grammatical analysis has shown, in the division of water lexic by the category of words, the predominance of the nouns in relation to the adjectives, verbs and adverbs. The case division of the water nouns found in the preposition-case expression with spatial meaning shows the expected dominance of the genitive in relation to other spatial cases locative, accusative, instrumental and dative. The most numerous examples of water nouns from the semantic nest The geographic terminology related to the sea, the underwater which are part of the preposition-case expressions are in the genitive. The analysis that divides the water nouns which are part of preposition-case expressions according to spatial relationships shows the largest number of examples from the semantic nest Geographical terminology related to the sea, underwater and the touch of land and sea. The nouns which are part of the preposition-case expressions from that nest show the greatest number in the spatial relationship of intraloctability and supraloctability. Phonostilistical analysis has shown that the lexical material of Rešicki's poetic opus in the inner space of the poem points through the procedures of poetic space construction and the key roles of water lexic in that same principle of building poetic and real space. Both the poetic and real space are the results of interactions, experiencing-affective relationships with the place, and geographically conscious review of spatial reality. The water lexic in Delimir Rešicki's poems with high valence and high frequency emphasizes linguistic-spatial identity and constantity: water as a thematic-motive feature of the literary texts of Pannonian space and a characteristic of the bioidentity of Pannonia. The results of four analyzes confirm our assumption of the possibility and importance of introducing space categories and networking of geography into interdisciplinary researches. Reading the landscape as the first human reading and the landscapes as the first human texts open the cognitions of the constant correspondence between the landscapes and manuscripts and become a challenge to the linguistic analysis, especially the one that is occupied by the spatial relations in the language