Pokušaji obnove zagrebačkog Kaptola kao simboličkog središta

Zagrebački Kaptol je, poput brojnih sličnih primjera, nastao kao produkt ljudske potrebe. Jedna od čovjekovih potreba koja dovodi do nastanka fenomena poput Kaptola je potreba za identifikacijom. Izgradnja identiteta odvija se na simboličkoj razini ljudske egzistencije stoga nam shvaćanje čovjeka kao simboličkog bića i proučavanje biti simbola pomaže u razumijevanju čovjekove prirode i njegovih produkata. Hrvatski nacionalni identitet kroz povijest se formirao vezivanjem uz određene simboličke elemente poput hrvatskog jezika, latiničnog pisma, pripadnosti kršćanstvu i tisućljetne kulture. Kaptol je kao fizička i simbolička tvorevina sudjelovao u izgradnji i jačanju hrvatskog nacionalnog identiteta zahvaljujući svojim sakralnim, povijesnim i umjetničkim vrijednostima. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, restauracijom zagrebačke katedrale i rušenjem Bakačeve kule narušeni su simbolički i prostorni odnosi Kaptola što je pokrenulo niz rasprava i prijedloga s ciljem regulacije Kaptolskog trga i okolnog područja. Do tridesetih godina 20. stoljeća provedena su dva natječaja za regulaciju Kaptola koji unatoč nekim kvalitetnim idejama nisu doveli do rješenja kaptolskog pitanja. Mimo natječaja javila su se prominentna imena hrvatske arhitekture (Zemljak, Strižić, Schön, Kovačević, Bauer, Ibler) s prijedlozima regulacije Kaptolskog trga i okolice. Aktivnosti arhitekata bile su popraćene burnim raspravama u javnom tisku u koje su se uključili brojni priznati stručnjaci (Szabo, Knoll, Korenić, Šenoa, Frangeš Mihanović) zazivajući konačno rješenje utilitarnih, estetskih i urbanističkih problema s većim ili manjim senzibilitetom prema simboličkim vrijednostima Kaptola