Modeli i sheme metapodataka za dugoročno očuvanje u institucijskim repozitorijima: implementacija PREMIS-a u Islandora digitalnom repozitoriju

Devedesetih godina dvadesetog stoljeća pojavljuje se pojam dugoročnog očuvanja. Taj pojam obuhvaća cijeli niz procesa od same organizacije očuvanja, odabira (digitalne ili digitalizirane) građe, financija, uspostave sustava, odabira i edukacije osoblja pa sve do odabira tehnologije. Zbog zahtjevnosti cijelog procesa i mnogih potencijalnih prijetnji, arhivska i bibliotekarska struka su te koje se najčešće odlučuju za tu aktivnost. Kad se govori o dugoročnom očuvanju, govori se o određenoj građi ili objektima koje želimo sačuvati. Obavljanje aktivnosti nad određenom građom ili objektom olakšavaju metapodaci jer oni daju niz strukturiranih informacija o njima. Međunarodna radna skupina nazvana PREMIS je 2005. godine objavila standard za metapodatke koji pomaže u očuvanju digitalnih objekata. Svojom širokom primjenom u zajednici dugoročnog očuvanja kao i fleksibilnošću ovaj se standard našao u raznim svjetskim projektima dugoročnog digitalnog očuvanja. Mjesta gdje se pohranjuju digitalni objekti nazivaju se repozitoriji. Iako se pohranjivati može bilo što, vrsta građe koja se najčešće odabire za pohranu i očuvanje su znanstveni i istraživački radovi, obrazovni materijali ili radovi vezani uz određenu instituciju. U radu se spominje i Islandora kao primjer programskog okvira koji pomaže institucijama, organizacijama i njihovim korisnicima u procesima pohrane i upravljanja digitalnim objektima. Cilj ovog rada je definirati ključne pojmove vezane uz dugoročno očuvanje te objasniti kako dolazi do procesa dugoročnog očuvanja s najvećim naglaskom na PREMIS standardu