Utjecaj europske avangarde na američku kontrakulturu

Avangarda i kontrakultura, dva umjetnička pokreta, odvojena nekoliko generacija i jednim oceanom, u mnogočemu sadrže karakteristike stila koje nalikuju jedna drugoj. Najočitiji utjecaj europske avangarde na američku kontrakulturu, a posebice na beat generaciju, onaj je stilskih proporcija kao što se može vidjeti u komparaciji književnih estetika. Avangardni „automatizam“ i beatnička „spontana proza“ ostavljaju veoma sličan dojam, s obzirom na to da obje tehnike predvodi težnja za prenošenjem što direktnije informacije kako bi se prenio osjećaj i atmosfera duha u kojem nastaju. Neposrednost misli jednog nadrealista ili jednog beatnika dodatno naglašava ritam i poredak riječi, kao i činjenica da se u oba gore analizirana primjera, radi o romanu s autobiografskim elementima. Breton i Kerouac obojica nastoje kroz formu teksta što vjernije približiti sadržaj čitatelju, kako bi čitatelj, gotovo voajeristički, mogao sudjelovati u situacijama koje je sam autor prošao. Oba autora su vjerodostojni predstavnici svojih umjetničkih pokreta pa stoga njihova djela sjajno ocrtavaju kontekst vremena u kojem su nastali (štoviše, vrhunac oba umjetnička pravca), te nam pružaju uvid u sva preklapanja i sličnosti koje postoje unutar prozne poetike nadrealizma i beat generacije, ali otvaraju i pitanja razlike između umjetničkih težnji tih pravaca. Iako, stilski gledano, oba pravca dijele sentiment prema tehnici „proživi pa piši“, ono što ipak čini najveću razliku između europske avangarde i američke kontrakulture je konačni cilj kojem autori teže i utjecaj koji su napravili. A cilj kojem autori ovih dvaju pravaca teže najlakše je prepoznati u njihovom odnosu prema psihoanalizi. Nadrealistička težnja približavanju iracionalnom i nesvjesnom kretala se u smjeru istraživanja i otvaranja granica umjetnosti. Nadrealistički autor stvarao je pokušavajući bolje spoznati sebe, koristio se saznanjima iz psihoanalize kako bi istražio što predstavlja naličje umjetnosti i zapitao se kako bi nesvjesno izgledalo u svojoj umjetničkoj formi te tako ponudio alat koji omogućuje prodiranje umjetničke forme u apstrakciju. S druge strane, beatnička poetika, iako uronjena u avangardna stilska obilježja, ipak nije uspostavila cilj na razini umjetničke spoznaje i stvaranja alata za buduće generacije. Spontana proza, u konačnici, nudi umjetničku perspektivu „sadašnjosti“, za razliku od avangardne težnje da se utvrdi poetika osporavanja koja će izmijeniti shvaćanje umjetničke forme za sve buduće generacije. Utoliko možemo zaključiti da je avangardni cilj bio dugotrajnije prirode te je nastojao stvriti temelje i plodno tlo umjetničkim tendecijama koje tek dolaze. Beatničko „traganje za istinom“ naposljetku ipak ostavlja dojam jednog razdoblja koje bi možda mogli nazvati „umjetnička faza“ umjesto „umjetnički pokret“, s obzirom na to da je ucrtalo put kontrakulturi koja naposljetku ipak nije uspostavila održiv odnos s psihoanalizom, dok je nadrealizam, ako ništa drugo, potaknuo buduće generacije da oslobode i apstrahiraju svoje umjetničke težnje te, kako bi rekao Luis Bunuel, „dopuste mašti da ide gdje je njoj dobro pa makar bila krvava i izopačena“