Milenijalke protiv patrijarhata: Internet, popularna kultura, feminizam i djevojaštvo

Namjera mi je bila da ovaj rad reflektira suvremenu (virtualnu) zbilju i da nabroji, pokaže, analizira sve one načine izražavanja koji mi se trenutno čine važnima za izgradnju djevojačkog/ženskog identiteta. Pisala sam ga sa s viješću o tome da je nemoguće podastrijeti sve primjere, ali i s uvjerenjem da svako ukazivanje na jedan izvor vodi k nekom drugom, i trećem i četvrtom... Pokušala sam ukazati na vrlo stvarnu potrebu prihvaćanja popularne kulture, suvremene popularne kulture u krugove sveučilišne teorije. Mjesta ispreplitanja do razine nerazmrsivosti bila su mi još zanimljivija – u njima vidim budućnost (svog) pisanja. U sve sam dijelove rada, kao i u analize svih djela bila podjednako emocionalno investirana i znala sam –t o je moja politika. Možda nije najobjektivnija, ili najopsežnija ili najkoherentnije provedena, ali je najbliže mojoj vlastitoj istini, a ako je ovaj rad išta trebao prenijeti, onda je to ideja da je vlastita istina, vlastito iskustvo instrumentalno u borbi protiv patrijarhata. Samo prenošenjem vlastitih priča („izmišljenih“ ili „stvarnih“) možemo stvoriti prostor u kojem će se i drugi glasovi osjećati sigurno da podijele svoje priče. Kao što Mallory Ortberg parafrazira Kralja Leara i samim tim činom s njim isprepliće svoj glas: „'okay who wants a kingdom', 'me me I do'“. Njen me glas naučio da je u redu željeti kraljevstvo