Self-referentiality in Ranko Marinković's narrative fiction

Autoreferencijalnost pripovjedne proze Ranka Marinkovića u ovom se radu istražuje na dvjema razinama – modernističkoj i postmodernističkoj: u Marinkovićevim se pripovjednim tekstovima prati kako modernistička autoreferencijalnost, koja podrazumijeva vjeru u moć autora i teksta, prelazi u postmodernističku autoreferencijalnost, u kojoj se iznosi sumnja u tu istu moć, propitujući pritom status književnosti u društvu. U radu se iznosi teza o dijakronijskoj progresiji spisateljske samosvijesti u pripovjednoj prozi Ranka Marinkovića, koja ujedno označava i dijakronijski put Marinkovićeve pripovjedne proze od pripadnosti modernizmu prema postmodernizmu. Pritom se istražuje kako se u Marinkovićevim pripovjednim djelima mijenja pozicija autorske svijesti: za razliku od romantičarske ironije u ranijim pripovjednim djelima, koja kulminira u noveli Zagrljaj, u romanima Zajednička kupka i Never more javlja se postmodernistička ironija, koju obilježava svijest o nemoći i autora i teksta. Autora posebno zanima odnos umjetnosti i života, odnosno paradoks književnoga teksta koji je istovremeno i referencijalan i autoreferencijalan. Rezultat je toga propitivanja autoironična perspektiva: tako se u Marinkovićevoj pripovjednoj prozi preko ironične, groteskne i ludističke autoreferencijalnosti koja se najčešće pojavljuje u formi autoreferencijalnih i metatekstualnih komenatara pokazuje kako jedna paradigma smjenjuje drugu, odnosno kako modernizam prelazi u postmodernizam. Znanstveno istraživanje provedeno u ovom radu pridonosi razumijevanju kompleksnoga Marinkovića djela s obzirom na ključnu temu rada, odnosno na interakciju autorske svijesti i implicitnoga čitatelja te potkrjepljuje tvrdnju o mjestu Marinkovićeva opusa u poetičkom međuprostoru između modernizma i postmodernizma.This dissertation investigates the self-referential quality of Ranko Marinković's narrative fiction by focusing on its two levels – modernist and postmodern. In other words, Marinković's narrative works are read with the purpose of analysing how modernist self-referentiality, which implies faith in both the author's and the text's power, translates into postmodern self-referentiality, which expresses distrust in that same power while simultaneously questioning literature's social status. The dissertation argues that Ranko Marinković's narrative fiction is characterized by the diachronic progression of authorial self-awareness which also pertains to the diachronic transition of Marinković's narrative fiction from its modernist footing to postmodernism. The author is thus particulary interested in the relationship between art and life, namely the paradoxical quality of literary text which is at the same time referential and self-referential. This questioning results in a self-ironic perspective: Marinković's narrative fiction employs ironic, grotesque and ludic self-referentiality which takes on the form of self-referential and metatextual commentary, particulary in the two metanarrative texts, thus demonstrating how one paradigme supplants antoher, namely how modernism translates into postmodernism