Dva Kratka izleta

Cilj rada je istražiti izmještenje i posljedice koje ono ima na identitet romanesknih likova u odabrana dva romana nastala s vremenskom udaljenošću od trideset godina. Pokušat će se argumentirati teza da putovanje u Kratkom izletu sadrži neke konstitutivne elemente turističkog putovanja. Figura turista jedna je od utjecajnijih identitetskih konstrukcija modernizma što se očituje kroz potragu za smislom i autentičnošću. Cilj te potrage se uvijek izjalovljuje, a smisao se nalazi u samoj potrazi. Implikacija koja iz toga proizlazi jest da je putovanje duhovno iskustvo što bi turista činilo modernim hodočasnikom. Cvetnićevom autobiografskom liku izmještenje je s jedne strane nametnuto, a s druge je strane riječ o činu u skladu s vlastitom etikom (nije izbjegavao vojnu obavezu). Taj kratki izlet srušio je stare vrijednosti na kojima je njegov univerzum počivao, nove nisu oblikovane i kao jedini oblik spasa u kaotičnom svijetu sadašnjice nameću se uspomene na prošlost i kratki trenuci heterotopije (put automobilom do Dubrovnika). Roman završava trenutkom povratka te ne nudi mogućnost duhovne i identitetske transformacije kroz epifanijski trenutak kao imenjak trideset godina ranije