Rodna ideologija u socijalističkoj Jugoslaviji 1970-ih: prikaz analize sadržaja reprezentativnih hrvatskih romana

U radu se prikazuje rodna ideologija koja je prevladala u socijalistiĉkoj Jugoslaviji sedamdesetih godina. To je razdoblje prve faze feminizma u našim krajevima, formiraju se prve ţenske skupine, prva sekcija „Ţena i društvo“ te se organiziraju razni skupovi i predavanja na kojima se poĉinje govoriti o ţenskom pitanju. Istovremeno, ţene ne samo da zakonski dobivaju jednaka prava kao i muškarci, već dobivaju i poneku privilegiju. Formalno je status ţena bio jednak kao i onaj suprotnoga spola. Ipak, u svijesti ljudi do promjena nije došlo – društvo je u velikoj mjeri i dalje ostalo patrijarhalno. Iako je temeljna vrijednost koju je socijalizam propagirao bila jednakost, identiĉnost šansi za spolove nije omogućena. I dalje je postojala podjela na „muška“ i „ţenska“ zanimanja, pri ĉemu su ona ţenska bila slabije plaćena i nije postojala velika mogućnost napredovanja. Ţene su, uz posao koji je bio „manje vrijedan“ od muškoga, tradicionalno obavljale sve poslove vezane uz kuću i djecu te su tako postale dvostruko opterećene. Socijalizam je imao dva lica: ţenama je prvi put omogućio pravo politiĉkog odluĉivanja, pravo zaraĊivanja i zaposlenja, kao preduvjete za emancipaciju, ali ih je istovremeno i razoĉarao, dopuštajući im da se emancipiraju, a istodobno ne poimajući potrebu za emancipacijom od muškaraca. Situacija kakva je bila u stvarnosti, odrazila se i na umjetnost. I u literarnim su djelima ţenski likovi podĉinjeni, rade na slabije plaćenim i manje cijenjenim poslovima, vrednuje ih se uglavnom isljuĉivo kroz vanjski, fiziĉki izgled te ih se naziva seksistiĉkim imenima. Analiza rodne ideologije u radu provedena je u sljedećim romanima: „Kuţiš, stari moj“ (Zvonimir Majdak, 1970.), „Toranj“ (Ivan Kušan, 1970.), „Ĉangi off Gottoff“ (Alojz Majetić, 1970.), „Balada o morskom konjicu“ (Tatjana Arambašin, 1971.), „Mladić koji je otkrio Ameriku“ (Augustin Stipĉević, 1971.), „Bolja polovica hrabrosti“ (Ivan Slamnig, 1972.), „Luka, ali ne apostol“ (Mirjana Matić Halle, 1974.), „Zagrepĉanka“ (Branislav Glumac, 1974.), „Luka“ (Antun Šoljan, 1974.), „Stari deĉki“ (Zvonimir Majdak, 1975.), „Marko na mukama“ (Zvonimir Majdak, 1977.), „Drugi ljudi na Mjesecu“ (Antun Šoljan, 1978.), „Bitange, mirno!“ (Pero Zlatar, 1978.), „Stroj za maglu“ (Pavao Pavliĉić, 1978.) i „Umjetni orao“ (Pavao Pavliĉić, 1979.)