Srednjovjekovna stambena arhitektura 13. i 14. stoljeća u Dioklecijanovoj palači u Splitu

Povijest stambenog graditeljstva u Dalmaciji prilično je opsežna. Obuhvaća podatke prikupljene arheološkim istraživanjima, počevši od prapovijesnih pa do grčkih i rimskih slojeva, ali i do onih ranijeg datuma. Srednjovjekovno stambeno graditeljstvo,međutim, uvijek ostaje po strani, stalno čekajući da ga nadopune novija istraživanja. Antička arheologija je uglavnom istraživanja koncentrirala na reprezentativnu profanu gradnju, poput mnogobrojnih villa rustica. Lokaliteti se svakodnevno iskapaju te, zahvaljujući svojoj velikoj rasprostranjenosti, sve više daju uvida u povijest antičke gradnje na području Splita i okolice. Rani srednji vijek u stambenom graditeljstvu sve do pojave romanike ne pruža jasan uvid u neke graditeljske inovacije, pa stoga postoji teza da traje kontinuitet graditeljskih oblika do pojave "romaničke kuće". Ipak, povijesno-umjetničkom autopsijom, ispitivanjem žbuke i proučavanjem strukture zidova, ustanovljeno je nekoliko primjera koji se smatraju vrlo ranima. Zbog konstantnog življenja, preuređivanja životnih prostora i nadogradnji, nisu očuvani u velikom broju. U kasnom srednjem vijeku javljaju se nove odlike, arhitektonski oblici i koncepcija prostora, a zahvaljujući siromaštvu koje je uslijedilo u razdoblju od 17. do 20. stoljeća, sve je, u specifičnom konglomeratu stilova, ostalo sačuvano i do danas. Koncentrirajući se na proučavanje srednjovjekovne profane arhitekture, pred povjesničarima umjetnosti pojavio se prilično zahtjevan zadatak. Danas je gotovo nemoguće promatrati jedan aspekt palače zadržavajući se na obilježjima pojedinačnog povijesnog stila. A godine pregrađivanja i života u splitskim kućama i palačama učinile su njihov zadatak još težim. Cvito Fisković je nabrojao preko 60 romaničkih kuća u Splitu, i otprilike jednako toliko u Trogiru, te utvrdio popis u kojem navodi njihove sačuvane ulomke. Te kuće nemaju urezane datume ni natpise pa se zbog toga doba njihova nastanka može utvrditi samo stilskom analizom, odnosno uspoređivanjem njihovih dekorativnih elemenata s onima na sakralim primjerima. Cvito Fisković ih sve naziva romaničkim, a kao odrednicu vremena romanike uzima razdoblje između 12. i 14. stoljeća. Kao 45 bitan građevni element u određivanju romaničkog sloga izdvaja srpasti luk, a osvrće se i na način zidanja kuća. Istraživači i autori koji su pisali o ranim splitskim kućama nastojali su naći svoje primjere i proučavati ih ovisno o temi uz koju ih spominju. Tako se jedna te ista kuća može pronaći u izdvojenom primjeru za predromaniku, romaniku pa i gotiku i renesansu. Osim vidljivih fragmenata koje je moguće tim putem upoznati, i dalje ostaje pomalo nejasno kako bi tekao razvoj prostorne koncepcije tih zgrada. U katalogu ovog diplomskog rada navedeni su primjeri srednjovjekovnih kuća u Splitu koji se danas mogu vidjeti u Dioklecijanovoj palači. Ostaci četrdesetak srednjovjekovnih kuća danas su uklopljeni u blokove, a nekoliko primjera koje navode i opisuju istraživači Dioklecijanove palače, danas su srušeni. To su, primjerice, kuća u Krešimirovoj ulici, kuća na vrhu Rodrigine ulice i kuća u ulici Ilirske akademije. Pitanje postojanja zajedničkog tipa srednjovjekovne kuće učestalo se ponavlja. Na splitskim primjerima kuća moguće je primijetiti da su uske dvokatnice uglavnom građene od duguljastog, ponekad više, a ponekad manje obrađenog kamena. Po rasporedu namještaja i po postojanju dimnjaka, uglavnom se smatra da su u potkrovlju imale malu kuhinju. Nekoliko primjera kuća imalo je dućanske prostore i konobe u prizemlju, te ulazna vrata na prvom katu koja su par stoljeća kasnije zazidana ili pretvorena u prozore. Sve to može ići u prilog praćenju tipa kuće kakav nalazimo u Trogiru. Tip romaničke kuće koja vijencem ima odvojene katove ne pojavljuje se često, naprotiv, odvajanje katova kuće vijencem moguće je vidjeti samo na jednom primjeru – na Palači kod Zlatnih vrata. Dokumentacija vezana uz razvoj srednjovjekovne kuće vrlo je oskudna. Ipak, postoje pravne odluke iz doba Komune koje su bitno odredile izgled srednjovjekovnog Splita. U jednoj od njih navodi se obvezna zamjena drvenih dijelova kuća kamenima. Takve su odluke mogle biti ključne za razumijevanje i opravdanje nestanka vanjskih stubišta. Brojni su istraživači srednjovjekovne splitske građevine uspoređivali s dubrovačkim primjerima. Ipak, usporedba je otežana činjenicom da se u Dubrovniku takve kuće do danas nisu sačuvale. 46 Dilema oko postojanja zajedničkog tipa srednjovjekovne kuće vezuje se i uz njezin sporni naziv. Termin "romanička kuća" danas je, prema mišljenju svih istraživača, pogrešan. Srednjovjekovne uske dvokatnice koje se proučavaju nose obilježja brojnih stilova, a budući da se ne radi o bogato opremljenoj sakralnoj arhitekturi, termin koji bi ih korektno opisao iznimno je teško odabrati. U obranu starog naziva "romanička kuća" stoji činjenica da je ta sintagma u posljednjih pedeset godina postala vrlo poznata i da je uz nju uvijek prisutan oprez. "Romanička kuća" ne djeluje samo kao skup značenja svojih riječi već nam u svijesti odmah dočarava srednjovjekovnu usku dvokatnicu ili trokatnicu s graditeljskim elementima srednjovjekovnih stilova. Splitske kuće koje se smatraju najstarijima ponekad se nazivaju predromaničkima, što je zapravo nepotrebno. Najprije zato što na profanim primjerima ne možemo utvrditi razliku između romanike i predromanike, iako prema strukturi zida i postojanju manjih prozorskih otvora te u konstruiranju vrata možemo ustanoviti koja je kuća izgrađena ranije, a koja kasnije. Romanički prozorski otvori s polukružnim zaključkom također se razlikuju te je među njima moguće odvojiti one koji su napravljeni nemarnije od onih koji počinju nalikovati jedan na drugi kao da se radi o serijskoj proizvodnji. Uz to se nameće pitanje je li uz pomoć prozorskih otvora moguće smjestiti kuću u razdoblje ranije i kasnije romanike. Odgovor je gotovo nepotreban jer se ista kuća našla na istom mjestu kroz sva povijesna razdoblja. Prozori su zamjenjivani novima. Njihova izmiješanost ponekad je rezultirala zbunjujućim izgledom kućnih fasada koje često imaju prozore različitih umjetničkih stilova po svim katovima. Kontinuitet života u kući, njezino stalno održavanje, popravljanje i namještanje pretvorilo ju je takoreći u živi organizam koji obuhvaća karakteristike svih umjetničkih stilova. Naziv "romanička kuća" stoga, iako se često smatra romantičnim, može poslužiti kao podsjetnik na problem koji vezujemo uz splitsku stambenu arhitekturu. Taj naziv danas, imajući stalno u vidu da nije doslovan, najbolje opisuje splitsku srednjovjekovnu usku dvokatnicu