OAI@AKM

Kad se prije pet godina govorilo o interoperabilnosti digitalnih zbirki, svi su neizostavno spominjali protokol Z39.50. Ako pak danas razgovaramo o interoperabilnosti, obvezno ćemo spomenuti Protokol za pobiranje metapodataka Inicijative za otvorene arhive (Open Archives Initiative Protocol for Metadata Harvesting - OAI-PMH). To ipak ne znači da će OAI-PMH “istisnuti“ Z39.50, jer svaki od njih ima svoja polja primjene koja se samo djelomično preklapaju. Z39.50 je vrlo sofisticiran (i zahtjevan) standard koji omogućuje distribuirano pretraživanje baza podataka. To znači da se informacijski upit s jednog mjesta istodobno šalje u različite baze podataka, a dobiveni odgovori/rezultati pronalaženja (metapodaci) obrađuju i prikazuju na mjestu upita. S druge strane, koncept interoperabilnosti kakvog omogućuje OAIPMH-a počiva na mehanizmu pobiranja metapodataka i izgradnje baze podataka u kojoj su pohranjeni pobrani metapodaci koji se potom pretražuju. OAI-PMH dijeli svijet na davatelje podataka (repozitorije) i pružatelje usluga. Davatelji podataka izlažu metapodatke o građi koju sadrže, a pružatelji usluga ih pobiru, organiziraju i grade na temelju njih nove usluge. Shema metapodataka koju OAI-PMH nužno zahtijeva jest DC (Dublin Core Metadata Element Set) iskazan u XML-u, ali je uporaba ostalih shema metapodataka također moguća (i poželjna). Sam je protokol lako primjenljiv i nezahtjevan. Izvorno, protokol je nastao u kontekstu reformiranja procesa znanstvene komunikacije. Trebalo je omogućiti interoperabilnost unutar mreže elektroničkih arhiva znanstvenih radova. Radilo se o podacima koji nisu pretražljivi i dohvatljivi pomoću postojećih mrežnih pretraživača, već se nalaze skriveni u tzv. “nevidljivom webu“. Vrlo se brzo pokazalo da je protokol primjenljiv ne samo u kontekstu znanstvene komunikacije, već i u brojnim i raznolikim projektima vezanim za knjižnice, muzeje i arhive. Među onima koji primjenjuju protokol nalazimo danas, osim tematskih i institucijskih arhiva znanstvenih radova, i predmetne pristupnike, knjižnične WebPAC-e, zbirke elektroničkih magistarskih i doktorskih radova, izdavače, muzejske i arhivske zbirke. Zastupljeni sadržaji mogu biti tekstualni dokumenti (potpuni ili sažeci), slike, video, statistički podaci, softver i dr. No, iako je popis davatelja podataka koji primjenjuju protokol svakim danom sve duži, pravi test primjenljivosti i svrhovitosti protokola predstavlja razvoj što većeg broja pružatelja usluga u svim gore spomenutim područjima.Five years ago, every discussion on interoperability issues in digital collections was at the same time the discussion on Z39.50. While if we talk about interoperability today, we will certainly mention Open Archives Initiative Protocol for Metadata Harvesting (OAI-PMH). Still, it does not mean that OAI-PMH could “replace“ Z39.50, because each of those has its own area of application which only partially overlap. Z39.50 is very sophisticated (and demanding) standard which enables distributed or “broadcasting“ searching. It means that information query is simultaneously sent from one place to multiple databases. On the other hand, interoperability concept which is enabled by OAI-PMH is based on metadata harvesting mechanism. OAI-PMH divides the world on “data providers“ and “service providers “. Data providers expose metadata about materials they contain, while service providers harvest those metadata, organize them and build new services on top of them. Metadata schema that OAI-PMH requires as obligatory is Dublin Core Metadata Element Set (coded in XML), but other metadata schemas employment is also possible (and suggested). The protocol itself is easily implemented and “low-barrier “. Originally, it is born in the context of reforming scholarly communication. Interoperability in the network of eprint archives needed to be established. The data that those archives contained were irretrievable via existing search engines; they were hidden inside “the deep web“. Very soon it became clear that the protocol is useful not only in the context of scholarly communication, but also in numerous and various projects in libraries, museums and archives. Among implementers of OAI-PMH we can find, besides subject based and institutional eprint archives, subject gateways, library WebPACs, electronic theses and dissertations collections, publishers, museum and archives collections. Materials contained can be text (abstracts or full texts), images, video, raw data, software etc. But, although the list of data providers that have implemented the protocol is longer every day, the real test of applicability and usefulness of the protocol is development of new innovative service providers, in all the above mentioned areas