Nodilova rekonstrukcija slavenske mitologije pomoću srpskoga i hrvatskoga usmenoknjiževnog blaga

Razdoblje romantizma otvara brojna pitanja vezana uz usmenu književnost. Natko Nodilo, jedan od najznačajnijih dalmatinskih preporoditelja, kao sljedbenik Grimmove mitološke škole, postavlja pred sebe zadatak re/konstrukcije stare vjere/mitologije Srba i Hrvata. Kako ni Srbi ni Hrvati nemaju svoje epove, on mitsku matricu iščitava iz lirskih i epskih pjesama te pripovijedaka. Rekonstrukciju temelji na indoeuropskoj komparativnoj mitologiji te posebno ističe srodnost hrvatsko-srpske stare vjere i mitologije Italo-Helena. Suvremeni istraživači mitologije (Vjačeslav Vs. Ivanov, Vladimir N. Toporov, Vitomir Belaj, Radoslav Katičić) upozoravaju na Nodilov propust te napominju kako je Nodilo zanemario sličnosti Balta i Slavena te kako se rekonstrukcija hrvatskog panteona treba ostvariti slavenskom i baltičko-slavenskom komparativnom mitologijom. Dok Nodilo na tron južnoslavenskog panteona stavlja Svantevidate se pritom poziva na Helmolda i njegovu Chronicu Slavorum, Belaj i Katičić primat daju Perunu, a svoje zaključke temelje na podacima koje pronalaze kod Prokopija i Nestora, rezultatima istraživanja suvremenih indoeuropeista Ivanova i Toporova i na proučavanju baltičkih izvora, točnije dajni. I za Svantevida i za Peruna Nodilo pronalazi potvrdu u usmenoknjiževnim pjesmama i pripovijetkama, a posebice ističe Karadžićeve zbirke te naglašava kako su u poetskim svjetovima tih zbirki zabilježena nehistorična bića. Tako Svantevid u djelima usmene književnosti figurira kao sv. Nikola, sv. Vlaho, Jakša, Voin, Strahina, a Perun kaosv. Ilija, Janko Sibinjanin, Banović Sekula, Zmaj-Ognjan Vuk