Herbert Marcuse’s Theory of Revolution

U radu se raspravlja o aktualnosti Marcuseovog pojma revolucije za suvremenost. U razmatranje je uzet cjelokupan Marcuseov opus i genealogija izloženih stavova. Interpretacija polazi traženjem sličnosti ali i različitosti Marcusea u osloncu na Heideggera, Marxa, Freuda, Schillera i Lukácsa. U prvom dijelu razmatraju se Marcuseovi rani radovi u kojima on utemeljuje teorijsku poziciju i svoju prvu teoriju revolucije zadobivenu interpretacijom Hegelove Znanosti logike i Fenomenologije duha. Središnji dio posvećen je analizi i interpretaciji Marcuseove recepcije Freudove metapsihologije i utemeljenju teorije revolucije u strukturi i dinamici nagona. Zatim slijedi analiza zadržavanja revolucionarnog obrata u kapitalističkom i varijanti sovjetskog društva. U posljednjoj fazi Marcuse revolucionarni potencijal nalazi u dimenziji estetskog. Naposljetku polemizira se s najznačajnijim osporavateljima Marcuseovog djela. Zaključno se može reći kako Marcuseova teorija revolucije ovako prezentna ostaje praktično nedokučiva, no ipak nudi mogućnost prijeloma sa zbiljom nametanjem radikalne drugosti. Marcuseova teorija revolucije sadrži dovoljno kritičkog potencijala za vrednovanje suvremenog svijeta i položaja pojedinca u njemu