Pravo na odbijanje medicinskog tretmana u Republici Hrvatskoj

In Croatia patients’ right to refuse medical treatment is limited when refusal would threaten life and health of the patient or would cause permanent impairment of the patient’s health. In this review we clarify the meaning and scope of the right to refuse medical treatment in Croatia, analyze whether this right is in conformity with requirements established by the European Convention on Human Rights (ECHR), Convention on Human Rights and Biomedicine (CHRB) and case law of the European Court of Human Rights (ECtHR) and suggest the ways in which the Croatian law related to refusal of medical treatment should develop. We review phylosophical and legal bases of the right to refuse medical treatment (autonomy, right to selfdetermination, right to bodily integrity) and limitations which the ECHR, CHRB, case law of the ECtHR, Croatian Constitution and case law of the Croatian Constitutional Court impose on the exercise of the right to self-determination. Taking into consideration these limitations we critically analyze legal attitudes in Croatia toward refusal of treatment by competent patients and on behalf of incompetent patients. In the past ten years important changes related to informed consent have been introduced to Croatian legal system, however the law is still not following the current trends in western democracies and some provisions are even contrary to ECHR and/or CHRB. The relevant domestic case law, which could clarify possible quarries, is lacking. Author attempts to offer missing clarifications and also suggests the ways in which physicians should respond to refusal of medical treatment and examines the need to amend the Croatian laws regulating the right to refuse medical treatment.U Republici Hrvatskoj (RH) pravo na odbijanje medicinskog tretmana ograničeno je u slučajevima u kojima bi nepoduzimanje predloženog medicinskog tretmana ugrozilo život i zdravlje bolesnika ili izazvalo trajna oštećenja njegova zdravlja. Cilj je ovog članka pojasniti značenje i sadržaj prava na odbijanje medicinskog tretmana u RH, preispitati je li ovo pravo usklađeno sa zahtjevima koje postavlja Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava (EKLJP), Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini te praksa Europskog suda za zaštitu ljudskih prava (ESLJP) i predložiti smjer u kojem bi se trebalo razvijati naše zakonodavstvo u reguliranju prava na odbijanje medicinskog zahvata. U članku se obrađuju filozofski i pravni temelji iz kojih se izvodi pravo na odbijanje medicinskog tretmana (načelo autonomije, pravo na samoodređenje, pravo na tjelesni integritet) te analiziraju ograničenja prava na samoodređenje uspostavljena EKLJP, Konvencijom o ljudskim pravima i biomedicini, praksom ESLJP, našim Ustavom i relevantnom praksom Ustavnog suda. Uzimajući u obzir naznačena ograničenja kritički se preispituje pravno uređenje odbijanja tretmana od strane bolesnika te u ime bolesnika koji nije sposoban dati pristanak. U našem su se zakonodavstvu u posljednjih desetak godina dogodile značajne promjene, no ono još uvijek ne slijedi do kraja suvremene trendove u razvijenim zapadnim demokratskim pravnim sustavima, a neke odredbe su čak suprotne i EKLJP i Bioetičkoj konvenciji. Relevantne sudske prakse koja bi mogla razriješiti nedoumice nažalost nema, pa članak sugerira tumačenje nekih nedorečenih ili spornih odredaba. Raspravlja također o načinu na koji bi liječnici trebali reagirati ukoliko bolesnik ili netko tko odlučuje u njegovo ime odbije predložen medicinski postupak te potrebi za promjenom odredaba koje reguliraju odbijanje medicinskog tretmana