Croatian historiography on the history of the western part of the Sava-Drava interfluvium from the end of the 8th till the end of the 11th centuries

U ovome radu autor razmatra postojeće teorije u hrvatskoj historiografiji od sredine 19. stoljeća do danas, koje se tiču zapadnog dijela savsko–dravskoga međuriječja od kraja 8. do kraja 11. stoljeća. Analizira radore hrvatskih povjesničara tijekom tog vremena; ti radovi su većinom sinteze hrvatske nacionalne povijesti, obično posvećene srednjemu vijeku, ali neki su uže posvećeni međuriječju. Autor ustanovljuje koje izvore ti povjesničari koriste i kako, koje teorije preuzimaju jedni od drugih te koje metodološka usmjerenja i objasnidbene okvire primjenjuju na zabilježena povijesna zbivanja da bi ih uklopili u širu sliku povijesnog razvoja. Na kraju, autor nudi vlastitu interpretaciju povijesnog razvoja područja u pitanju tijekom razmatranoga razdoblja ukazuje na smjerove u kojima bi se trebala provoditi buduća istraživanja.U hrvatskoj su se historiografiji većinom razmatrala tri glavna pitanja: pitanje političke pripadnosti ovoga područja u nekom trenutku, pitanje etničkog identiteta stanovništva ovoga područja te pitanje crkvenog ustrojstva ovoga područja. Historiografija 19. i ranog 20. stoljeća se većinom usredotočivala na rekonstrukciju slijeda političkih događaja i promjena vlasti nad razmatranim područjem, a crkvenu organizaciju se pretežito proučavalo kako bi se smjernice za političku povjesnicu. Postojeće narative o tim pitanjima u širokim je crtama većinom razvila historiografija 19. i ranog 20. stoljeća, historiografija druge polovice 20. stoljeća ih je koristila za proučavanje procesa dugoga trajanja, a u zadnjim desetljećima post-modernistički nastrojena historiografija ih relativizira dok ih rekonstruktivistički nastrojena historiografija iznova ispituje. Zbog oskudnosti dostupnih izvora bitne promjene u metodologiji i teorijskom okviru tijekom zadnjih 170 godina nisu dovele do većih promjena u historiografskim interpretacijama. Što se tiče razmatranja etničkog identiteta, doista je došlo do velikih promjena u interpretaciji tijekom tog vremena, ali one su prvenstveno bile posljedica meta-povijesnih okolnosti, naime bitno promijenjenog shvaćanja suvremenog hrvatskog identiteta, a ne promjena u samoj historiografskoj metodologiji.Autor predlaže da se u budućnosti veći naglasak stavi na proučavanje društveno – gospodarskih uvjeta na ovome područje većim opsegom arheoloških istraživanja, kao i da se na temelju poredbenih primjera razvijaju daljnji teorijski modeli razvoja.In this thesis the author reviews the existing theories in the croatian historiography since the middle of the 19th century until the present day concerning the conditions in the western part of the Sava-Drava interfluvium from the end of the 8th century until the end of the 11th century. He analyses the works of croatian historians during that time; those works are mainly syntheses of croatian national history, usualy specificaly focused on the middle ages, but some are more narrowly focused works dedicated only to the interfluvium. The author notes which sources do these historians use and how, which theories do they take over from each other, and which methodological orientations and explanatory frameworks do they apply to the recorded historical occurences in order to integrate them into a big picture of historical development. In the end, the author proposes his own interpretion of the historical development in the area in question during the time period considered, and points out the directions in which further research should be taken.Three main issues were largely being discussed in croatian historiography: the issue of political affiliation of this area at a given time, the issue of this area's population's ethnic identity, and the issue of this area's ecclesiastical organisation. Historiography of the 19th and early 20th century largely focused on the reconstruction of a sequence of political events and changes of rule over the area in question with ecclesiastical organisation being studied mainly to indirectly provide pointers for political history. Existing narratives on those issues were in broad strokes mostly developed by the 19th and early 20th century historiography, used to study processes of long duration by the historiography in the second half of the 20th century, and in recent decades either relativesed by post-modernistically inclined historiography, or brought under reconsideration by reconstrunctionistally oriented historiography. Due to the scarcity of available sources significant changes in methodology and theoretical framework over the past 170 years didn't lead to major changes in historiographical interpretations. When it comes to the discussion of the ethnic identity, there were indeed great changes in interpretation over that time period, but they were affected primarily by meta-historical circumstances, namely by the significantly changed understanding of the contemporary croatian identity, rather than by changes in the historiographical methodology itself.Author proposes that in the future greater focus should be put on the study of socio – economic conditions in the area through greater scope of archaeological reasearch, as well as to develop further theoretical models of development based on comparative examples