Distal humerus fracture treatment

Lakat je trohoginglimoidni zglob koji je s biomehaničkog stajališta jedan od najkompleksnijih u ljudskom tijelu. Incidencija prijeloma distalnog humerusa izražena je najviše u dvije dobne skupine, u onoj od dvanaeste do devetnaeste godine i onoj iznad osamdesete godine života. Prijelome distalnog humerusa u mlađoj životnoj dobi najčešće uzrokuju ozljede visoke energije, kao što su prometne nesreće, dok je u starijih ljudi, koji su posebno skloni prijelomima zbog osteoporoze, pad najčešći uzrok prijeloma. Prema AO klasifikaciji prijeloma distalnog humerusa, prijelomi tipa A su najčešći, iza njih slijede prijelomi tipa B, dok su prijelomi tipa C najrjeđe zastupljena skupina. Prijelome distalnog humerusa može se liječiti operativno i neoperativno. Neoperativno liječenje rijetko se preporuča mlađim pacijentima. Najčešće se koristi kad pacijenti imaju visok rizik razvoja komplikacija od operacije. Također se može koristiti za liječenje prijeloma bez pomaka. Tehnike neoperativnog liječenja uključuju više metoda, kao što su sadrena udlaga do iznad lakta, ortoze za lakat, trakcija olekranona i takozvana metoda „vreće kostiju“. Operativno liječenje je najčešće izbor za liječenje prijeloma distalnog humerusa. Prijelomi s ozljedama krvnih žila ili živaca indikacija su za hitnu operaciju. Važno je uzeti preciznu anamnezu kako bi se saznalo što više o mehanizmu ozljede. Vrsta prijeloma određuje se po rentgenskoj slici. Otvorena repozicija i unutarnja fiksacija uz korištenje pločica su metoda izbora kako bi se omogućilo što ranije pokretanje zgloba. Danas postoje brojni alati koji se koriste u liječenju prijeloma distalnog humerusa, kao što su kortikalni i intramedularni čavli, kompresijske pločice s limitiranim kontaktom i pločice na zaključavanje. Kako bi se prevenirala postoperativna ukočenost i bol, važno je što ranije početi s aktivnim pokretanjem zgloba kako bi se očuvala njegova funkcija i stabilnost.The elbow is a trochoginglymoid joint that is, biomechanically speaking, one of the most complex ones in the human body. The incidence of distal humerus fractures has a bimodal peak, with the first one being in the age of twelve to nineteen years and the other in the age over eighty. Distal humerus fractures in younger people are usually caused by high energy injuries, such as car accidents. In older people, who are also more exposed to fractures due to osteoporosis, distal humerus fractures are usually caused by low energy trauma, such as falling from a standing height. According to the AO classification of distal humerus fractures, type A fractures are the most common fracture type, second ones being type B fractures and the least common fracture type being type C fractures. Distal humerus fractures can be treated nonoperatively and operatively. Nonoperative treatment is rarely recommended for younger patients. It is most commonly used when the patients have a high risk of developing complications from a surgical procedure. It can also be used to treat fractures with no dislocation. Nonoperative management techniques include above-elbow cast, elbow braces and supports, olecranon traction, and collar and cuff treatment, the so called “bag of bones” method. Operative managment is the most common way to treat distal humerus fractures. Fractures with injuries to the vascular or neural structures must be operated immediately. It is important to take a precise patient's history to find out as much as possible about the injury mechanism. Fracture type is determined with the use of an x-ray image of the fractured bone. Open reduction and internal fixation with the use of plates to keep the joint stable are useful for early active movement in the joint to keep its function and mobility. Nowadays, there are many tools used for operating on the distal humerus, such as cortical and cancellous screws, LC-DC plates and LCPs. To prevent postoperative stiffness and pain, early active joint movement is the key to keeping the joint functioning and stable