Liability for the pollution of the sea by oil spill

Ovaj rad prikazuje osnovne značajke posebnog međunarodnog i regionalnog europskog sustava građanskopravne odgovornosti za štetu zbog onečišćenja mora izlijevanjem ulja s brodova. Međunarodna unifikacija, koja se provodi u okviru Međunarodne pomorske organizacije (IMO), započeta je donošenjem Međunarodne konvencije o građanskoj odgovornosti za štetu zbog onečišćenja mora uljem iz 1969. godine (CLC konvencija) i Međunarodne konvencije o osnivanju Međunarodnog fonda za naknadu štete zbog onečišćenja mora uljem iz 1971. godine (IOPC fond iz 1971.). Nastavljena je izmjenama navedenih konvencija kroz Protokol iz 1992. i Protokol o osnivanju dopunskog fonda iz 2003., čime je uspostavljen troslojni sustav odgovornosti. Kako se spomenute konvencije odnose na odgovornost u vezi s izlijevanjem ulja koje se prevozi kao teret, međunarodni sustav se unaprijeđuje donošenjem Međunarodne konvencije o odgovornosti i naknadi štete u vezi s prijevozom opasnih i štetnih tvari iz 1996. (HNS), kojom su obuhvaćene određene vrste ulja koje nisu obuhvaćene CLC sustavom. Donošenjem Međunarodne konvencije o građanskoj odgovornosti za štetu zbog onečišćenja pogonskim gorivom iz 2001. (Bunker konvencija) poseban međunarodni sustav odgovornosti je kompletiran i zaokružen. Nakon teške havarije broda Erika 1999. godine kreće i razvoj regionalne EU regulative o pomorskoj sigurnosti. Europska Unija donosi tri paketa direktiva nazvanih, „Erika I“, „Erika II“ i „Erika III“, kojima želi pojačati sigurnost europske pomorske industrije te potom smanjiti štete u morskom okolišu. Većina tih međunarodnih i regionalnih akata (osim HNS konvencije) obvezuju Republiku Hrvatsku i predstavljaju pravnu osnovu za naknadu izvanugovorne štete nastale onečišćenjem mora s brodova.This paper analyses the main characteristics of the special international and regional European regime on civil liability for oil pollution damage caused by oil spillage from ships. International unification, conducted under International maritime organisation (IMO), was initiated by adopting International Convention on Civil Liability for Oil Pollution Damage, 1969. (CLC convention) and also International Convention on the Establishment of an International Fund for Compensations for Oil Pollution Damage, 1971. (IOPC fund). The unification was followed by amendmends to these two Conventions by the adoption of Protocols of 1992. and by Protocol of 2003. establishing the Supplementary Fund, thus creating the so-called „Three Tier Liability Sistem“. Since two before mentioned conventions regulate civil liability conected to oil spill from tankers only if these oil is transported as cargo, the international regime is being promoted through the adoption of the 1996. International Conventionon on Liability and Compensation for Damage in Conection with the Carriage of Hazardous and Noxious Substances by Sea (HNS convention), wich cowers certain species of oils, not covered by CLC regime. By adopting the International Convention on Civil Liability for Bunker Oil Pollution Damage, 2001., (Bunker convention), special international regime of civil liability was completed and fullfilled. After heavy damage made by Erika oil spill in 1999., the development of regional EU regulation of maritime safety started. European Union presented three packages of directives named „Erika I“, „Erika II“, and „Erika III“, wich are intended to improve safety in the shipping industry and thereby reduce environmental damage to the sea. Most of these international and regional acts (except the HNS convention) oblige Republic of Croatia and represent legal basis for the compensation of noncontractual damage caused by oil pollution from ships