Ovaj rad analizira dva bitna obilježja hrvatskih renesansnih maskerata - komično i lascivno. Riječ je o monološki strukturiranoj vrsti pokladne pjesme, koja je iz Italije, krajem kvatročenta, doputovala i u naše krajeve. Lascivnost u našim maskeratama uglavnom sadrži detalje spolnog čina ili funkcioniranje genitalne anatomije, a komika se gradi upravo na tim muško-ženskim odnosima. Naš najistaknutiji autor lascivnih maskerata je Nikola Nalješković, a slijedi ga Antun Sasin. Maskerate Mavra Vetranovića, iako pošteđene lascivnih aluzija, ipak odišu blagom komikom koja se ostvaruje na svojevrstan način. Središnja i najznačajnija naša maskerata Jeđupka također na svojevrstan način gradi komične i lascivne elemnte koji se očituju u kontekstu nje...