Poetika sjećanja u esejistici I. Brodskog

U radu se analiziraju četiri eseja J. A. Brodskoga, nastalih u emigraciji nakon što je autor, optužen za „parazitski“ način života, bio prisljen napustiti tadašnji Sovjetski Savez. Iskustvo emigracije konstitutivno je za proučavane eseje – kao posljedica formiraju se sjećanja pripovjedača, pri čemu ona poprimaju dvije krajnosti. S jedne su strane izrazito nostalgična (premda se nostalgija neprestano poriče) i pritom vezana isključivo uz majku, oca i, specifični za sovjetsko vrijeme oblik stanovanja, komunalni stan, točnije sobu i pol. S druge su strane sjećanja ispunjena gorčinom i negativnom kritikom tadašnjeg krutog sovjetskog državnog sustava i utjecaja koje je imao na društvo. Budući da se sjećanja uvijek formiraju u skladu s interesima sadašnjosti te trenutnim društvenim okvirima i utjecajima, u danom je slučaju emigrantska pozicija pripovjedača odigrala ključnu ulogu u njihovoj rekonstrukciji. Navedena će se sjećanja povezati sa specifičnim načinom oblikovanja identiteta (koji se u okviru postmoderne filozofske misli promatra kao nestabilna kategorija) pripovjedača – bijegom od zadanih identitetskih obrazaca te pokušajem pronalaženja mjesta postojanja u Bhabhinom utopijskom Trećem prostoru – prostranstvu „između“ koje nikada fizički neće postojati, no koje barem imaginarno pruža mogućnost „odgurivanja“ svega društveno zadanoga