Zbirka kamenih poprsja u Čakovcu: Nove identifikacije, moguće datacije i naručitelj

The Museum of Međimurje in Čakovec, situated within a former Zrinski residence, stores a stone bust collection containing portraits of 17th-century Croatian and Hungarian dignitaries. Most of the identified portraits have been modelled on Elias Widemann’s engravings from the series Icones Illustrium Heroum Hungariae. So far researchers have formed two opposing opinions concerning the collection’s interpretation: while some claim the collection was commissioned by the Zrinski family during the second half of the 17th century, others insist it was commissioned by the Festetics in the 1820s. This article proposes another engraved portrait series as a model for the collection, namely Franz Leopold Schmittner’s engravings published in Corpus Juris Hungarici (1751), which can be used to confirm or newly establish the identity of seven busts. The authors examine in what way this new find affects the interpretation of the collection’s commission and its contextualization within Croatian and Hungarian art.U Muzeju Međimurja Čakovec pohranjena je zbirka kamenih poprsja koja prikazuju hrvatsko-ugarske političke, gospodarske, vojne i crkvene velikodostojnike. Na osnovi usporedbe sa suvremenim grafičkim i uljanim portretima, dosadašnji istraživači identificirali su portrete triju hrvatskougarskih kraljeva (Ferdinand II., Ferdinand IV. i Leopold I.) te četrnaest uglednika (Nikola VII. Zrinski, Petar IV. Zrinski, Adam Zrinski, Fran Krsto Frankopan II., György Lippay, Pál Pálffy, Ferenc Forgách, János Héderváry, György Illésházy, András Izdenczy, Zsigmond Lónyay, Miklós Nadányi, István Palásthy i Franjo Wesselényi). Najveći broj skulptura nastao je po uzoru na bakrorezne portrete Eliasa Widemanna koji su objavljeni u seriji Icones Illustrium Heroum Hungariae (Beč, 1652.). S obzirom na to da dosad nisu pronađeni arhivski podaci ili dokumenti koji bi sa sigurnošću razjasnili okolnosti narudžbe, istraživači su na osnovi posrednih povijesnih podataka i izvora oblikovali dvije teorije o mogućem vremenu nastanka i naručitelju zbirke: jedni smatraju da su poprsja nastala u drugoj polovici 17. stoljeća pod pokroviteljstvom obitelji Zrinski, a drugi pak tvrde da su isklesana tijekom dvadesetih godina 19. stoljeća u sklopu projekta obnove čakovečkoga Staroga grada Ladislava Feštetića. Razmatrajući čakovečka poprsja unutar šireg konteksta zbirki koje sadrže portrete kraljeva i/ili velikodostojnika nastalih na području Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva od 17. do 19. stoljeća, u članku je – uz Widemannove Icones – predložena još jedna serija grafika kao mogući predložak za izradu poprsja. Riječ je o bakroreznim portretima koje je austrijski grafičar Franz Leopold Schmittner izradio za potrebe likovnog opremanja dvosveščanog pravnog zbornika Corpus Juris Hungarici (prvo izdanje: Trnava, 1751.). Na osnovi usporedbe Schmittnerovih bakroreza s čakovečkim kipovima, u članku je izložen novi prijedlog identifikacije šest poprsja (Ludovik I. Veliki – dosad identificiran kao Fran Krsto Frankopan II., Matija Korvin – dosad identificiran kao Ferdinand IV., Stjepan I., Andrija II., Marija i Ferdinand I.) te je potvrđen identitet poprsja Ferdinanda II. Otkriće nove serije grafičkih portreta koja je moguće poslužila kao predložak za izradu zbirke poprsja utječe na pitanje vremena njezina nastanka kao i naručitelja. S obzirom na to da su Schmittnerove grafike prvi put objavljene 1751. godine, izglednije je da su poprsja nastala početkom 19. stoljeća narudžbom Ladislava Feštetića, a ne sredinom 17. stoljeća u vrijeme obitelji Zrinski. Arhitektonski nacrti Carla Reichea (1822.), koji uključuju prikaz poprsja na glavnom i dvorišnim pročeljima dvorca, svjedoče o Feštetićevu planiranom, no neizvedenom projektu obnove čakovečkoga Starog grada, ali su ujedno i prvi dokument koji bilježi postojanje zbirke. Narudžba kamenih poprsja posljednjih članova obitelji Zrinski i njihovih suvremenika uklopila bi se u Feštetićevu naručiteljsku ulogu promicatelja kulta Zrinskih. Uključivanje portreta – u ovom slučaju hrvatsko- ugarskih – kraljeva unutar galerije uomini illustri u ono je vrijeme bila uobičajena praksa s osnovnom namjerom osnaživanja pojma nacionalnog identiteta i potvrđivanja legitimiteta portretiranih vladara