Djelovanje UDBE u doba Aleksandra Rankovića

Još za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata, jugoslavenski partizani započinju s organiziranjem sigurnosno-obavještajnog sustava. Tako je, prema Uputi Josipa Broza Tita, 1944. godine u Drvaru osnovana OZNA, Odjeljenje za zaštitu naroda, oformljena kako bi se bavila obavještajnim i kontraobavještajnim poslovima, a zapravo je bila glavna poluga moći Komunističke partije Jugoslavije u borbi za osvajanje vlasti, a kasnije i održavanje iste. Prvi čovjek sigurnosno-obavještajnog aparata od 1946. do 1966. godine bio je Aleksandar Ranković, najbliži suradnik Josipa Broza Tita, i uvjereni jugoslavenski unitarist i centralist. Bio je na čelu OZNE, kasnije UDBE, za vrijeme njenih najvećih obračuna sa svim tzv. narodnim neprijateljima, kao i svim političkim neistomišljenicima koji su na bilo koji način bili prepreka u uspostavi ili održavanju jugoslavenske komunističke diktature. Na Brijunskom plenumu, 1966. godine, Josip Broz Tito odlučio je ukloniti Aleksandra Rankovića sa političke scene, a učinio je to iz više razloga, od kojih je jedan sigurno strah od jačanja Rankovićeve moći, koji se istaknuo kao logičan izbor njegova nasljednika. Zato se u javnost plasira priča o prisluškivanju visokih partijskih dužnosnika od strane UDBE, za što je optužen Aleksandar Ranković osobno, kao i njegovi najbliži suradnici. Nakon sjednice CK SKJ, tzv. Brijunskog plenuma, na kojem je Ranković smijenjen, otvara se put reformama unutar sigurnosnog aparata, Saveza komunista Jugoslavije, kao i liberalizaciji cijele Jugoslavije.During the Second World War, the Yugoslavian partizans began to organize a special intelligence unit. In 1944, following the instructions given by communist leader Josip Broz Tito, the Department of People’s Protection (“OZNA”), was founded in Drvar. The purpose of the OZNA implementation was to regulate both, intelligence and counter-intelligence. The OZNA grew to become the most important force to the Communist Party of Yugoslavia in their struggle to conquer and maintain power. Aleksandar Ranković, a convicted Yugoslavian unitarian and centralist, and Josip Broz Tito’s closest associate and friend headed the OZNA between the years 1946. to 1966. Aleksandar Ranković erred in leading the OZNA, later renamed the UDBA into their biggest debut alongside “folk enemies” and “political extremists” because these followers caused tensions with the public and became obstacles in establishing and maintaining the Yugoslavian communist dictatorship. At the Brijuni Plenum in 1966, Josip Broz Tito decided to remove Aleksandar Ranković from his political seat due to the controversy he accrued in his attempt to bring the UDBA in power. This move was viewed by the public as a strategic power play by Tito. Tito’s decision to remove Ranković from his role with the UDBA sparked the UDBA to engage in a movement hat publicized he tapping of high party officials by the UDBE. The dismissal of Ranković at the closings of the Brijuni plenum session called for reform within the security apparatus; the alliance of communists in Yugoslavia; and the liberalization of the entire Yugoslavia