NEONATAL SEPSIS

Novorođenačka sepsa je klinički sindrom koji se manifestira općim znakovima infekcije i izolacijom bakterijskog patogena iz krvi. Incidencija novorođenačke sepse varira 1 - 4 na 1000 živorođenih. Klasificira se prema starosti novorođenčeta kod pojave simptoma te razlikujemo ranu novorođenačku sepsu (EOS, engl. Early-onset neonatal sepsis) i kasnu novorođenačku sepsu (LOS, engl. Late-onset neonatal sepsis). Visoka učestalost i težina novorođenačke sustavne infekcije mogu se pripisati nezrelosti obrambenih mehanizama i interakciji između patogena i domaćina. Čimbenici rizika za EOS uključuju čimbenike majke i novorođenčeta i najčešće je uzrokovan vertikalnim prijenosom patogena iz ženskog urogenitalnog sustava. LOS se obično javlja nakon poroda i uzrokovan je horizontalnim prijenosom, uglavnom su to patogeni iz okoline. Novorođenačka sepsa može biti posljedica infekcije bakterijskim, virusnim ili gljivičnim mikroorganizmima. Najčešći mikroorganizmi povezani s EOS-om su Streptococcus agalactiae i Escherichia coli, a glavni patogen LOS-a su Koagulaza-negativni stafilokoki. Kliničke manifestacije sepse su varijabilne, ovise o virulenciji patogena i mehanizmima obrane domaćina te se kreću rasponu od vrlo blagih simptoma do septičkog šoka. Dijagnostiku novorođenačke sepse možemo podijeliti na dijagnostiku temeljenu na kulturama u koju spadaju mikrobiološke pretrage i onu koja nije temeljena na kulturama u koju spadaju serumski biomarkeri upale i identifikacija uzročnika putem tehnika molekularne dijagnostike. Liječenje novorođenčadi sa suspektnom ili dokazanom sepsom možemo podijeliti na antimikrobnu, dodatnu i potpornu terapiju. Antimikrobnu terapiju dijelimo na empirijsku terapiju koju primjenjujemo kada uzročnik još nije dokazan i usmjerenu terapiju koja djeluje na određenog, dokazanog uzročnika.Neonatal sepsis is a clinical syndrome that manifests through general signs of infection and isolation of bacterial pathogens from the blood. The incidence of neonatal sepsis varies from 1 to 4 per 1000 live births. Neonatal sepsis is classified into early-onset neonatal sepsis (EOS) and late-onset neonatal sepsis (LOS), based on the age at which symptoms appear in the newborn. High incidence and severity of newborn systemic infections can be attributed to the immaturity of defense mechanisms and the interactions between pathogen and host. Risk factors for EOS include maternal and newborn risk factors. EOS is caused by vertical transmission of pathogens from the female urogenital system and LOS is caused by horizontal transmission of pathogens from the environment. Neonatal sepsis can be the result of an infection with bacterial, viral or fungal microorganisms. Microorganisms associated with EOS are Streptococcus agalactiae and Escherichia coli and the major pathogen of LOS are Coagulase-negative Staphylococci. Clinical manifestations of sepsis vary from mild symptoms to septic shock, depending on pathogen virulence and host defense mechanisms. The diagnostics of neonatal sepsis can be divided into culture-based, for example, microbiological cultures, and non-culture-based, for example, serum biomarkers of inflammation and molecular diagnostic techniques. Treatment of sepsis is divided into antimicrobial, supplemental and supportive therapies. Antimicrobial therapy which we use when the pathogen has not yet been proven is called empirical therapy and therapy that is specific for a certain pathogen is called directed