SUPRACONDYLAR FRACTURE OF HUMERUS IN CHOLDREN IN THE DEPARTMENT OF PEDIATRIC SURGERY; UNIVERSITY HOSPITAL OF RIJEKA

Najčešće traumatizirani zglob dječjeg skeleta je lakat. Suprakondilarni prijelomi humerusa predstavljaju najčešći tip prijeloma lakatnog zgloba. Ovaj tip prijeloma humerusa čini 3% - 10% svih prijeloma u dječjoj dobi. Kod izoliranih prijeloma lakta udio suprakondilarnih prijeloma iznosi 60% - 80%. Najčešći tip prijeloma je ekstenzijski prijelom s incidencijom od 94%. Prilikom klasifikacije fraktura ekstenzijskog tipa, koristi se Gartlandova klasifikacija. Kriterij podjele je su dvije osnovne činjenice: veličina dislociranog ulomka i položaj frakturne linije. Potvrda dijagnoze frakture bazira se na kliničkoj slici i rendgenološkoj potvrdi. Prilikom liječenja potrebno je provjeriti neurocirkulatorni status traumatizirane ruke, a osnova liječenja je repozicija ulomka i retencija odnosno transkutana osteofiksacija Kirschnerovim žicama i fiksacija udlagom. Istraživanje obuhvaća 50 bolesnika rođenih između 1981. i 1998. godine. Svi pacijenti su hospitalizirani na Klinici za dječju kirurgiju KBC Rijeka zbog suprakondilarnog prijeloma II. ili III. stupnja po Gartlandu. Svima su učinjeni RTG snimke, prolongirani follow-up i funkcionalni testovi po završetku liječenja. Dobiveni su podaci upisani u Microsoft Office Excel tablice i obrađeni metodama deskriptivne statistike. Suprakondilarni prijelomi čine 2% od svih prijeloma od čega čine 82% svih prijeloma u laktu s najvećom incidencijom incidencija prijeloma između 4. i 6. godine života. Najčešći mehanizam prijeloma je bio ekstenzijski s incidencijom od 94%. Većina prijeloma, 58%, liječeno je manualnom repozicijom i transkutanom fiksacijom Kirschnerovim žicama. Provedeno liječenje i njegova uspješnost bila je zadovoljavajuća u 98% pacijenata. Upotrebljeni su kriteriji procjene uspješnosti liječenja prema Flynnu.The most commonly traumatized part of children skeleton is the elbow. Suprachondrial fractures of humerus, represent the most common fracture of the elbow joint. This specific fracture makes 3% - 10% of all fractures in childhood. In the isolated elbow fractures, the proportion of supracondylar fractures is 60% to 80%. Extensional type of fracture is the most common type of supracondylar fracture with an incidence of 94%. Gartland's classification is used when classifying extensional type fractures. The dividing criteria are two: the size of the displaced fragment and the position of the fracture line. Confirmation of diagnosis is based on clinical status and X-ray confirmation. During treatment, the neurocirculatory status on the traumatised arm needs to be checked, and the basis of treatment is the reposition of the fragment and retention with plaster or Kirschner's wire. There is 50 patients in the Study, who are born in between 1981 and 1998. All patients were hospitalized at the KBC Rijeka Clinic for Pediatric Surgery with diagnose of supracondylar fracture with Gartland classification of II. or III. degree. In all patients were made X-Ray images, prolonged follow-up and functional tests upon completion of treatment. Obtained data was entered in the Microsoft Office Excel table and processed with method of descriptive statistics. Suprachondrial fractures had incidence of 2% of all fractures, making up 82% of all elbow fractures with the highest incidence of fractures between 4 and 6 years of child age. Extension type of fracture was the most common with an incidence of 94%. Most of the fractures, 58%, were treated by manual reposition and transcutaneous fixation with Kirschner wire. 98% of patients were satisfied with treatment and later arm function. Flynn criteria for assessing the success of treatment were used