Literature of ancient Middle east as historical source

Pod pojmom stari vijek podrazumijeva se, razdoblje od uvođenja pisma, odnosno početka civilizacije, oko 3500. g. prije n.e. u Mezopotamiji, do početka srednjeg vijeka sredina petog stoljeća. Obično se pojam koristi samo za prostor oko Sredozemnog mora, uključujući i Bliski Istok s Perzijom. Potreba za identificiranjem slikovnog prikaza s kraljevskim pojedincem ili određenim događajem kao što je lov ili bitka, dovelo je do primjene hijeroglifskog pisanja monumentalnog teksta. Rukopis je održavao novi odnos prema vremenu i prikaz povijesti kao jedinstvenog događaja u vremenu. Od prvih uklesanih natpisa iz vremena I dinastije, prepoznata su samo pojedina imena. Iz pojave hijeroglifa i klinastog pisma razvila se književnost Sumerana i Akađana koja se prikazuje kao zasebne cjeline, zbog etničke i jezične razlike među tim narodima koji su živjeli jedan pored drugoga u staroj Mezopotamiji u toku trećeg tisućljeća i vjerojatno sve do prve trećine drugog tisućljeća, kad se sumerski jezik prestao govoriti. Ep, kao glavni oblik knjiţevnosti civilizacija, je obično tematski usredotočen na niz događaja, vjerovanja ili znanja koji uživaju iznimnu važnost u danoj kulturalnoj zajednici. Iz takva se sklopa izdvaja lik epskoga junaka obdarena fizičkom i moralnom snagom, okretnošću, snalažljivošću i povlaštenim odnosom spram boga, što ga sve čini sposobnim za suočavanje sa zadatcima i pothvatima kakvi su tzv. običnomu čovjeku ne savladivi. No značajke su junaka u pravilu zapravo zadane i nepromjenljive, pa nisu podložne razvojnoj karakterizaciji kao u nekim tipovima romana. I premda je svijet predaka i utemeljitelja, i vremenski i vrijednosno odvojen od sudionika epske komunikacije, on im ipak nije nedostupan.The term "old age" means the period since the introduction of the letter, or the beginning of civilization, around 3500 B.C.E. in Mesopotamia, until the beginning of the Middle Ages in the mid-fifth century. Usually the term is used only for the area around the Mediterranean Sea, including the Middle East with Persia. The need to identify a pictorial representation with a royal individual or a particular event such as a hunt or battle led to the application of hieroglyphic writing of monumental text. The manuscript maintained a new relation to time and the presentation of history as a unique event in time. Of the first engraved inscriptions from the time of the I dynasty, only some names were recognized. From the appearance of hieroglyphs and wedge-shaped letters, the literature of Sumerians and Acadians evolved, presented as separate entities, due to the ethnic and linguistic differences between these peoples who lived side by side in ancient Mesopotamia during the third millennium and probably until the first third of the second millennium, when the Sumerian language had disappeared from speaking. Ep, as the main form of civilization literature, is usually thematically focused on a series of events, beliefs, or knowledge that are of utmost importance in a given cultural community. Such an epic hero stands out from such a complex, endowed with physical and moral strength, agility, resourcefulness and a privileged attitude towards God, which makes him all capable of coping with tasks and undertakings such as the so-called. to the ordinary man, they cannot be overcome. However, the character traits are generally default and immutable, so they are not subject to developmental characterization as in some types of novels. And although the world of ancestors and founders, both temporally and in value, are separated from the participants in epic communication, it are still not accessible to them