U ovom se diplomskom radu problematizira korištenje umjetne inteligencije. Nakon oprimjerenja robota u prvom dijelu rada, za koje se tvrdi da mogu biti poput čovjeka u mnogim zanimanjima, ali i društvenim ulogama, u cilju je te primjere kritizirati. Najznačajniji se osvrt u ovom radu odnosi na to da roboti, kao ljudi, imaju emocije i da pružaju ljubav. Središnji se dio rada stoga vraća na pitanje ljubavi i antropologiju. Glavna se kritika rada odnosi na kreatore navedenih umjetnih inteligencija jer ne uzimaju u obzir čovjeka u cjelosti te ga takvim redukcionizmom ponižavaju i vrijeđaju mu dostojanstvo. Ukoliko pristupimo ovoj temi iz drugačijeg gledišta, možemo zaključiti da nemoć umjetne inteligencije ujedno može biti njezina moć, i to na...