Exile in the proses of Dubravka Ugrešić and Aleksandar Hemon

U ovom se radu analiziraju stalna mjesta egzilne naracije s posebnim osvrtom na postjugoslavenski kontekst zastupljen u prozama Dubravke Ugrešić i Aleksandra Hemona. Iz njihova opusa izabrani su romani Muzej bezuvjetne predaje (2002.), Ministarstvo boli (2004.) i zbirka eseja Europa u sepiji (2014.) Dubravke Ugrešić, te romani Čovjek bez prošlosti (2004.) i Projekt Lazarus (2009.) Aleksandra Hemona. Za egzilnu je naraciju karakteristična vremenska perspektiva u kojoj i autori esejnih tekstova i fiktivni likovi njihovih romana dijele svoj život na „prije“ i „poslije“ odlaska. Problem komunikacije, nemogućnost prilagodbe, kulturni šok, usamljenost i oskudica učestali su tematski sklopovi zastupljeni u romanima čiji su protagonisti tek pristigli u stranu zemlju. Proces prilagodbe „novom“ životu i slike sjećanja iz „prošlog“ života u ovim su tekstovima prikazani kroz protagoniste koji se postavljaju kao nositelji problematike života u egzilu, a isti se tematski sklopovi javljaju i u esejima u kojima autor/ica progovaraju o svojim iskustvima egzila. Na taj način, bez obzira na različite autorske poetike, profesorica Tanja Lucić u Amsterdamu s Josefom Pronekom i Vladimirom Brikom u Chicagu, dijeli refleksivnu nostalgiju i cijeli niz motiva koje vezuje uz „bivšu domovinu“ dovodeći je u opreku prema Zapadu, bilo europskih, bilo američkih metropola. To su prije svega motivi putovanja, (ne)mogućnosti povratka, opsesivnog vraćanja na prošlost, ali i straha od gubitka sjećanja kao gubitka identiteta. Pritom se učestalo javljaju motivi fotografija i muzeja kao mjesta na kojima se pohranjuje prošlost i izgubljeni identitet, a ujedno su i jedine metode čuvanja pamćenja. Stanje konstantnog nemira koje slijedi nakon spoznaje da je dom, a s njim i mir, zauvijek izgubljen, zapravo je stanje egzila koje Edward Said naziva stanjem „trajnog gubitka“. U tom smislu pripovijedanje o egzilu zapravo je pripovijedanje o gubitku, što se potvrđuje i u prozi Dubravke Ugrešić i Aleksandra Hemona.This text analyzes the common places of exile narratives focusing on post-Yugoslavian context present in the proses of Dubravka Ugrešić and Aleksandar Hemon. Chosen amongst their work are novels Musuem of Unconditional Surrender (2002.), Ministry of Pain (2004.), collection of essays Europe in Sepia (2014.) by Dubravka Ugrešić., The Nowhere Man (2004.) and The Lazarus Project (2009.) by Aleksandar Hemon. The exile narrative characterizes the perspective of its time where the authors and their fictional characters seperate their lives „before“ and „after“ departure. Communication problems, difficulties with adjustment, culture shock, loneliness and impoverishment are common themes of the protagonists upon their arrival in these novels. The process of adjustment in their „new“ lives and memories from their „past“ life are shown in these texts through the eyes of the protagonists who carry life’s problems in exile. The same themes are presented in the essays where the authors exhibit their experiences of exile. Correspondingly, regardless of the differences in their poetics, professor Tanja Lucić in Amsterdam with Josef Pronek and Vladimir Brik in Chicago, share reflexive nostalgia and motives connecting them with their former homeland; contrary to what occurs in the west. Those motives are journey, (im)possibility of return, obssesively looking back, fear of losing memories and identity. Furthermore, the motives of photographs and museums feed the past and lost identity, while at the same time are the only methods of preserving memories. The state of constant restlessness that comes after realizing home and with that peace, are lost forever, is in fact the state of exile in which Edward Said calls this „condition of terminal loss“. In that way, the narration about exile is a narration of loss, which confirms the proses of Dubravka Ugrešić and Aleksandar Hemon