Joseph Ratzinger/Benedict XVI and historical-critical method

Jedna od važnijih tema s kojima se Joseph Ratzinger bavio tijekom svog dugogodišnjeg teološkog rada je primjena povijesno-kritičke metode u interpretaciji Svetog pisma. Rimokatolička Crkva u načelu prihvaća povijesno-kritičku metodu kao neizostavnu u interpretaciji Pisma, ali naglašava važnost njezine pravilne primjene u okviru ispravnog razumijevanja konteksta odnosa Objava-Pismo-Predaja. Joseph Ratzinger upućuje kritiku povijesno-kritičke metode, ukazujući na prednosti i ograničenja koja se kriju u njezinom isključivo znanstvenom karakteru. Kada se povijesno-kritička metoda koristi ispravno, u kontekstu vjere, ona postaje snažno sredstvo u otkrivanju i razumijevanju smisla Pisma. U suprotnom, kada se ne uvažavaju ograničenja povijesno-kritičke metode dolazi se do neznanstvenih zaključaka, a povijesna slika Isusa Krista se iskrivljava. U želji da pridonese pozitivnoj izgradnji povijesno-kritičke metode, Ratzinger predlaže da se unutarnju dinamiku riječi osluškuje i pusti da nas ona povede i pokaže nam smisao jer to je riječ Božja, a ne samo ljudska. Treba napustiti prirodoznanstveni dogmatizam te slušajući Riječ dopustiti prodor Božjeg Duha u naš zatvoreni svijet. Potrebno je promijeniti paradigmu uzročnosti u smjeru paradigme svrhovitosti. Dijelove teksta koji čine cjelinu i koji imaju svoje više značenje, nego što je autor mogao znati kad ga je sastavio, treba tumačiti iz perspektive tog višeg smisla, a to je smisao koji daje vrhovni redaktor Krist. Treba iskorijeniti filozofske elemente koji su aksiomatizirali neke postavke u modernoj egzegezi, a koje su u svom temelju neispravne. Potrebno je preispitati povijest egzegetske struke i utemeljiti ju u vjeri Crkve koja osigurava egzegezi njenu autentičnost. I na kraju Ratzinger predlaže molitvu, koja je način osobnog susreta s Bogom iz kojega dolazimo do razumijevanja Pisma.One of the most important issues that Joseph Ratzinger dealt with during long years of his theological work is the application of a historical-critical method in the interpretation of Scripture. The Roman Catholic Church in principle accepts the historical-critical method as indispensable in the interpretation of the Scriptures, but emphasizes the importance of its proper application in the context of a correct understanding of the context of the RevelationScripture-Tradition relationship. Joseph Ratzinger expresses a criticism of the historicalcritical method, pointing out the advantages and limitations that lie in its purely scientific character. When used correctly in the context of faith, the historical-critical method becomes a powerful means of discovering and understanding the meaning of the Scriptures. Otherwise, when the limitations of the historical-critical method are ignored, unnatural conclusions arise and the historical picture of Jesus Christ is distorted. In his desire to contribute to the positive construction of the historical-critical method, Ratzinger suggests listening of the inner word dynamics and letting it leads us and shows us meaning, for that is the word of God and not only human word. We must leave natural dogmatism and listen to the Word to allow the penetration of God's Spirit into our inner world. It is necessary to change the paradigm of causality in the direction of the paradigm of purposefulness. Parts of the text that make up the whole and have their own meaning more than the author could know when composing it should be interpreted from the perspective of that higher meaning, and that is the meaning given by the supreme editor of Christ. It is necessary to eradicate the philosophical elements that have axiomatized some of the settings in modern exegesis, which are incorrect in their foundation. It is necessary to re-examine the history of the exegesis profession and to establish it in the faith of the Church, which guarantees the exegesis of its authenticity. Finally, Ratzinger suggests prayer, a way of personal encounter with God from which we come to the understanding of the Scriptures