Želju da napišem nešto poput ove monografije nosim još od dana oslobođenja, kao izraz: zahvalnosti trajnog sećanja na nemilosrdno uništenu porodicu Han, braću Imrea, Oskara i Ištvana i njihove roditelje Jenea i Rozu. Bili su mi daleko više nego školski drugovi i susedi, bili kao braća, odnosno drugi dragi i nesebični roditelji. Kada se nisu vratili iz nemačkih koncentracionih logora, odnosno iz kažnjeničkih i radnih jedinica iz Ukrajine i Bora, osećao sam to kao trajan i nenadoknadiv gubitak. Nešto Ijudsko, drugarsko i lepo zauvek je nestalo iz moje neposredne blizine. Ostala je samo želja da se na neki način samo odužim seni tih plemenitih i krasnih ljudi...The entry of the occupying forces into Bačka was not awaited passively by the Jews....