The concept of desire in the poetry of Vesna Krmpotić

U disertaciji se bavim odnosom žudnje za transcendencijom i jezika lirike Vesne Krmpotić kao medija te žudnje. U autoričinom lirskom opusu ta se žudnja javlja kao najvažniji strukturni mehanizam, i to u odnosu lirskog ja i lirskog Ti. Promišljam, nadalje, utjecaj žudnje na sâm pjesnički jezik te postavljam pitanje što je, u konačnici, (ozbiljivi) objekt pjesničke žudnje. U osnovi je autoričin lirski svijet oblikovan tako da lirsko ja žudi (zahtijeva) da mu se otkrije Tajna, da Tajna postane Znanje. Tajnu u radu tumačim kao Drugo pjesme, prisnu tuđost, kao ono što jest, ali se ne zna što jest, Tajna je izvan jezika, ali djeluje na jezik, jezik je uprizoruje, ali je ne može razriješiti, ona je i učinak jezika, u uskoj je vezi s pjesmom. Ta odredba Tajne bliska je Lacanovom Realnom, Heideggerovoj nepoznanici i Schellingovu besvjesnom. U radu ne spekuliram o izvoru Drugoga, već samo o Drugom kao o izvoru. Tajnu pritom ne vežem uz znanje, već uz slutnju. Tajna je pak, za razliku od navedenog shvaćanja, u autoričinoj lirici izjednačena s Glasom koji diktira Istinu. U radu se propituju posljedice takvog pristupa Tajni na lirski opus Vesne Krmpotić i uopće na razumijevanje i interpretaciju lirike. Pjesnikinjino stvaralaštvo podijelila sam u dvije faze: prije i poslije 1990. U prvoj se fazi lirsko ja obraća bezglasnom Drugom, u drugoj fazi Drugi progovara. U radu se, dovodeći u vezu žudnju za transcendencijom i pjesmu, referiram na misli zapadne filozofije (Platon, Plotin, Augustin) te se oslanjam i na psihoanalitičke uvide u prirodu žudnje (Lacan), kao i na suvremene teorijske pristupe lirici i književnosti (Clark, Culler, Furniss, Bath), suprotstavljajući ih kulturnoj tradiciji koja pjesničko stvaranje povezuje s pseudobožanskom djelatnošću. Izbor spomenutih filozofa proizašao je iz činjenice da je njihovo razmišljanje bilo blisko mističkoj tradiciji, a upravo se autoričina poezija često interpretira kao mistička. Dosadašnja je kritika uglavnom čitala poeziju Vesne Krmpotić u svjetlu neoromantičarske tradicije, upisujući pritom u njezinu liriku harmoniju, spoznaju, jedinstvo, šutnju, ljubav, čudo. U radu opsežno pristupam dosadašnjim kritičkim tekstovima raznih autora. Autoričine pjesme nagone kritiku na promišljanje funkcije poezije pri čemu se poezija često teologizira. U radu pak polemiziram s idejom pjesme kao spoznajnog sredstva i teologizacije poezije, to jest pjesme kao alata pogodnog za ostvarivanje žudnje za Jednim. Zbilju pjesme ne suprotstavljam realnosti pri čemu se u svojim shvaćanjima pozivam na misli Ricoeura i Pejovića. Promišljam također moć i doseg pjesme, s obzirom na to da je autoričina lirika koncipirana kao najpodesnije sredstvo za dosezanje onostranosti. No ima tu i ustezanja od ozbiljenja objekta mističke žudnje, stoga autoričinu poeziju u svojim čitanjima vežem uz kolebljivu žudnju, dvojinu, sukob, žudnju za žudnjom sâmom, žudnju svedenu na zahtjev. Žudnju za žudnjom sâmom obrazlažem uglavnom se koristeći De Rougemontovim konceptom ljubavi-strasti, a žudnju svedenu (ili reduciranu) na zahtjev Lacanovim shvaćanjima. Razmatram paradoks supostojanja žudnje za šutnjom i gomilanja riječi. S obzirom na to da autoričina lirika upravo često tematizira rascjep između jezika, subjekta i bîti, i njegovu (ne)premostivost, u rad su uvedeni i mislioci poput Nygrena i Bubera, koji su i sami promišljali stav subjekta prema tom rascjepu, kao i sam rascjep. Propitivanjem koncepta žudnje u lirici Vesne Krmpotić otvorila su se pitanja o prirodi lirskoga glasa i njegovu odnosu prema konceptu autorstva, ideji lirskog roda, o interpretaciji i razumijevanju lirike s obzirom na autobiografizam i slično. Pritom su i metodološki pomaknute granice analize jer se i koncept žudnje i lirika čitaju uz pomoć različitih disciplina i u različitim poljima od filozofije do lakanovske psihoanalize.This dissertation analyses the relationship between desire for transcendence and the poetic language of Vesna Krmpotić as the medium of that desire. In Krmpotić’s poetry this desire functions as one of the crucial structural mechanisms, defining the relation between the lyrical subject and the lyrical object. The influence of desire for transcendence on the poetic language itself ultimately leads to the question of what the (real) object of poetic desire is. In essence, the author’s poetic world is shaped around the lyrical subject’s desire to reveal the Secret, and for the Secret to become Knowledge. In this work the Secret is interpreted as the poem’s Other, (familiar) unfamiliarity, as something that is, but does not know what it is. The Secret is outside of language, but influences the language, the language represents it, but cannot uncover it. The Secret is also the result of language and it is closely related to the poem. Such definition of the Secret is similar to Lacan’s Real, Heidegger’s unknown, and Schelling’s unconscious. Instead of analysing the source of the Other, the Other is analysed as the source. The Secret is not related to knowledge, but to premonition. As opposed to such conception, in the poetry of Vesna Krmpotić the Secret is equal to the Voice imposing the Truth. The dissertation examines the implications of such an approach to the Secret in the poetry of Vesna Krmpotić, as well as to the understanding and interpretation of poetry as such. The author’s conception of the true reality beyond language is in many ways transformed within her work. Based on this transformation in this dissertation Krmpotić’s work has been divided into two stages. In the first stage language is placed between the subject and the essence, and has to be abandoned in order to reach the essence, or for the essence to exist. Poetry is thus a powerless but beautiful cry. In the second stage poetry ceases to reach for the otherworld (impossible desire), but becomes a means for settling down the otherworld in the form of the Voice, i.e. the lyrical subject. What was outside of language becomes language, the impossible becomes possible, a miracle happens. The inexpressible exposes itself as the Truth. Everything is discourse. All poetic reality is of a discursive character. By relating the desire for transcendence to poems, this dissertation refers to Western philosophy (Plato, Plotinus, St. Augustine), and is based on psychoanalytic perception of the nature of desire (Lacan), as well as on contemporary theoretical approaches to poetry and literature (Clark, Culler, Furniss, Bath), opposing them to the cultural tradition that connects poetry with pseudo-divine acts. These particular philosophers have been chosen because their thinking was often connected to the mystical tradition, while Krmpotić’s poetry was also often interpreted as mystical. By questioning the concept of desire in Vesna Krmpotić’s poetry new questions about the nature of lyrical voice and its relation to authorship have been posed, as well as questions about lyrical poetry as a literary genre, the interpretation and understanding of poetry regarding autobiography and the like. At the same time the limits of analysis have been methodologically shifted because the concept of desire and lyrical poetry was approached based on different disciplines and fields of knowledge, ranging from philosophy to Lacan’s psychoanalysis