GENOTOXIC BIOMARKERS – CHARACTERISTICS AND APPLICATION

Genotoksikologija objašnjava utjecaj kemijskih i fizikalnih faktora na genetski materijal koji uzrokuju nasljedne promjene (mutacije) u strukturnom integritetu genoma (mutagenost). Provedbom odgovarajućih in silico (računalnih), in vitro (na staničnim kulturama ili bakterijama) ili in vivo (na živim organizmima) metoda dobivaju se podaci o genotoksičnom karakteru testiranog kemijskog spoja. In silico tehnike istraživanja genotoksičnosti kemikalija imaju primjenu u preliminarnim istraživanjima spojeva, dok se in vivo i in vitro metode koriste u svrhu dobivanja realnih rezultata o toksičnom karakteru kemikalije. U skupinu in silico tehnika pripadaju računalni softveri čije se predviđanje mutagenosti temelji na već provedenim istraživanjima čiji su rezultati pohranjeni u bazama podataka. In vitro i in vivo metode koriste različite metodologije koje omogućuju ispitivanje utjecaja kemijskih spojeva na DNA od kojih su najčešće Amesov test, MLA, MN i SCGE test.Genetic toxicology evaluates the impact of chemical and physical agents on genetic material which cause hereditary changes (mutations) in structural integrity of the genome (mutagenicity). Use of suitable in silico (computational), in vitro (cell cultures or bacteria) or in vivo (living organisms) assays gives data on the genotoxicity of tested chemical or physical agent. In silico methods of investigation are used in preliminary investigations of the mutagenicity of tested chemical, while in vivo and in vitro techniques give realistic results on the genotoxic character of tested chemical. Group of in silico methods consists of softwares whose prediction of mutagenicity is based on existing data bases. In vitro and in vivo methods use various methodologies which allow testing of the chemicals impact on the DNA. The most used in vivo and in vitro methods are Ames, MN, MLA and SCGE assay