Uloga igre u fizioterapijskoj intervenciji kod djece s cerebralnom paralizom

Igru možemo definirati kao slobodno izabranu (usvojenu) psihofizičku djelatnost čiji sadržaj i forme kretanja omogućuju samoizražavanje djeteta i pružaju mu zadovoljstvo. Ona ima višestruko pozitivno značenje u životu djeteta. Igra pridonosi psihičkom i somatskom razvoju djeteta, razvoju psihomotoričkih sposobnosti, povećanoj otpornosti organizma i učvršćivanju zdravlja. Igra je jedno od vrlo učinkovitih odgojnih sredstava koja ima znakovit utjecaj u formiranju osobina ličnosti i socijalizaciji djeteta. Učenje pokreta odvija se najprirodnije u igri. U tome veliko značenje imaju vidne i slušne percepcije u vremenu i prostoru. Cerebralna paraliza je najčešći uzrok težih neuromotornih odstupanja u dječjoj dobi. Ona označuje skupinu trajnih, ali promjenjivih poremećaja pokreta i/ili posture i motoričkih funkcija uzrokovanih neprogresivnim poremećajem ili oštećenjem nezrelog mozga u razvoju. Simptomi neurološkog odstupanja u djece koja će kasnije razviti cerebralnu paralizu uočljivi su od rane dojenačke dobi. Uočavamo ih na temelju poremećaja ponašanja, napose bioritma hranjenja, budnosti-spavanja i poremećaja spontane motorike. Prema predominantnom tipu motoričkog poremećaja cerebralna paraliza dijeli se na spastični, diskinetički i ataksični tip. Spastični tip cerebralne paralize dijeli se na unilateralni spastični tip koji pokriva termine spastične hemipareze, te bilateralni spastični tip koji obuhvaća termine dipareze ili tetrapareze. Diskinetički tip nadalje se dijeli na distonični i koreo-atetotični tip. Najbolji tretman cerebralne paralize ne postoji jer je svako dijete zasebna induvidua. Tretman cerebralne paralize ne smije biti usmjeren samo prema poremećaju već mora biti orijentiran na vođenje djeteta i obitelji (holistički pristup). Programi moraju biti usmjereni ka razvoju simetričnih obrazaca držanja i kretanja tijela potičući simetričan rast, optimalan sastav tijela i razvoj koštanog sustava. Kako bi fizioterapijska intervencija bila uspješna potrebno je u terapije uključiti igru što je više moguće. Dijete bez poteškoća u razvoju uči po principu pokušaja i pogreške, tj. ono kroz igru eksperimentira. Pomoću igre vrlo lako facilitiramo pokret i utječemo na tonus mišića, stvaramo obrasce kretanja, dajemo senzoričku informaciju i utječemo na kognitivni razvoj. Upravo ju iz tog razloga moramo što više uključiti u terapiju djeteta s cerebralnom paralizom