U radu se, s poetičkih te imagoloških pozicija, obrađuje putopisna proza Ive Andrića, sakupljena uglavnom u knjizi Staze, lica, predeli (1963.; prošireno izdanje 1981.), a objavljivana u periodici od 1914. do sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća. Posebno se razmatra poetsko-meditativna komponenta Andrićevih putopisa te njihova naglašena fragmentarnost. S druge strane pozornost je usmjerena i na dokumentarno-publicističku i političko-pragmatičku dimenziju te proze; isto tako i na autopredodžbe te heteropredodžbe u njoj. Na temelju takva razmatranja zapaža se stilska i poetička bliskost između Andrićevih putopisa i njegovih mladenačkih lirsko-refleksivnih proza te kasnijih Znakova pored puta, pa i njegova stvaralaštva uopće, a analizom...