Zdravstvena njega bolesnika s glaukomom

Glaukom je drugi najčešći uzrok sljepoće i kao takav predstavlja značajan javnozdravstveni problem diljem svijeta. Glaukom je bolest koju karakterizira optička neuropatija koja može dovesti do gubitka vidnog polja. Klinički, glaukom se dijeli na primarni, sekundarni i kongenitalni. S obzirom na različite patofiziološke mehanizme, različitu prezentaciju bolesti i različite načine liječenja pojedinog tipa glaukoma, ne može se dati jedinstvena definicija. Čak 50% bolesnika koji boluju od glaukoma u razvijenim zemljama nije svjesno svoje bolesti, a taj se postotak u nerazvijenim zemljama penje i do 90%. Potrebno je obratiti pozornost šire medicinske javnosti na spomenuti problem, kao i na važnost prevencije i upućivanja bolesnika s faktorima rizika na daljnju oftalmološku obradu. S obzirom na to da u razvijenim zemljama više od polovice bolesnika koji boluju od glaukoma nije svjesno svoje bolesti, može se pretpostaviti da postoji znatan broj bolesnika kod kojih nije dijagnosticiran glaukomte je nužna neprekidna i intenzivna edukacija i liječnika i bolesnika. Na taj bi se način smanjila incidencija oboljenja i posljedične komplikacije.Čak se 85% slučajeva oštećenja vida i 75% slučajeva sljepoće može prevenirati i liječiti. Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) 314 milijuna ljudi u svijetu ima oštećenje vida, od čega je njih 45 milijuna slijepo (WHO). Sljepoća sa svojim socijalnim i ekonomskim posljedicama predstavlja značajan teret svakom društvu, a najčešće su pogođene osobe iz zemalja u razvoju, starije životne dobi i ženskog spola. Uloga medicinske sestre u zdravstvenoj njezi glaukoma očituje se u pokušaju rješavanja svih problema koji proizlaze kao reakcija bolesnika, te je u liječenju glaukoma potreban multidisciplinaran pristup. Potrebno je proširiti svjesnost o posljedicama nedijagnosticiranog i neliječenog glaukoma i prijetećoj pandemiji. Veća involviranost oftalmologa, liječnika opće prakse, drugih zdravstvenih djelatnika i medija potrebna je u preventivnim programima. Podizanjem svijesti bolesnika i pučanstva o važnosti i potrebi zaštite vida smanjit će se incidencija oboljenja i posljedične komplikacije. Nedostatak iskustva i znanja dovodi do nepovoljnih rezultata liječenja, što uzrokuje uznemirenost i zabrinutost bolesnika kao i medicinskog osoblja