Stavovi zdravstvenih djelatnika i stručnih djelatnika osnovnih škola prema izdvajanju djece iz obitelji i udomiteljstvu

U Hrvatskoj je u tijeku proces deinstitucionalizacije skrbi za djecu u sklopu kojeg treba povećati smještaj djece u izvaninstitucijske oblike skrbi poput udomiteljstva. Stoga je vrlo bitna regrutacija budućih udomitelja, a u tu svrhu i provođenje istraživanja stavova javnosti prema udomiteljstvu i izdvajanju djece iz obitelji. Osnovni cilj ovog istraživanja bio je ispitati stavove prema udomiteljstvu i izdvajanju djece među školskim djelatnicima i djelatnicima sektora mentalnog zdravlja odraslih te istražiti postojanje povezanosti sociodemografskih obilježja sa stavovima. Također, htjeli smo ispitati i povezanost između stavova prema udomljavanju i izdvajanju iz obitelji te osobnih praksi prijavljivanja zlostavljanja/zanemarivanja kao i osobne spremnosti za prijavljivanje. Konačno, važno je istaknuti i ulogu zdravstvenih djelatnika (osobito medicinskih sestara) koji su uključeni u skrb za mentalno zdravlje udomljene djece te razmotriti njihovu ulogu u modificiranju općih stavova Uzorak je sačinjavalo 159 ispitanika. Poduzorak ispitanika zaposlenih u školstvu činili su djelatnici osnovnih škola u Kutini, Popovači i Velikoj Ludini. Poduzorak ispitanika zaposlenih u zdravstvu činili su djelatnici Neuropsihijatrijske bolnice Dr. Ivan Barbot u Popovači. Podaci su prikupljeni pomoću upitnika koji je obuhvaćao informacije o sociodemografskim varijablama, osobnoj spremnosti na udomiteljstvo, (ne)postojanju bliskijeg kontakta s osobama koje su udomitelji, iskustvu rada s djecom koja su udomljena/izdvojena, osobnoj spremnosti na prijavljivanje zlostavljanja/zanemarivanja djece, dosadašnjim osobnim praksama prijavljivanja te stavovima prema udomiteljstvu i izdvajanju. Za ispitivanje stavova primijenjena je Skala stavova prema izdvajanju djece iz obitelji te Skala stavova prema udomiteljstvu (Kamenov, Sladović Franz i Ajduković). Rezultati su pokazali kako ispitanici imaju blago pozitivne stavove prema udomiteljstvu i izdvajanju djece iz obitelji. Osobe koje su u profesionalnom kontaktu s djecom imaju pozitivnije stavove prema udomiteljstvu i izdvajanju od onih koje to nisu. Žene imaju pozitivnije stavove prema udomiteljstvu od muškaraca. Muškarci i žene puno se manje razilaze u svojim stavovima prema izdvajanju u odnosu na jasne razlike po pitanju udomiteljstva. Osobe sa završenom srednjom školom imaju negativnije stavove prema udomiteljstvu i izdvajanju u odnosu na ispitanike sa obrazovanjem višim od srednjoškolskog. Stavovi prema udomiteljstvu nisu povezani s osobnom sklonošću k udomljavanju djece. Stavovi prema udomiteljstvu i izdvajanju nisu povezani s postojanjem direktnijeg/neposrednog kontakta s udomiteljima i udomljenom/izdvojenom djecom u svakodnevnom životu i na radnom mjestu. Rezultati također ukazuju umjerenu potvrdu kako s porastom pozitivnosti stavova prema udomljavanju i izdvajanju raste i samoiskazana spremnost na prijavljivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece. Može se zaključiti kako su u ispitanom uzorku stavovi o udomiteljstvu i izdvajanju blago pozitivni što govori da ostaje još dosta prostora za provođenje aktivnosti usmjerenih na promjenu ovih stavova. Ako bi se radilo na dodatnom osnaživanju stavova, za očekivati je i širenje populacije potencijalnih budućih udomitelja. U tom smislu zabrinjavajući su nalazi o nepostojanju povezanosti između stavova prema udomiteljstvu i iskazane osobne sklonosti k udomljavanju djece. Potrebna su daljnja istraživanja koja bi dalje rasvijetlila vezu stavova prema udomiteljstvu i motivacije za udomljavanjem