Volja za identitet: Adornovo antimetafizičko stajalište razmatrano iz perspektive Kierkegaardova problema jastva

Tema ovoga rada izvlačenje je implikacija iz Kierkegaardovog shvaćanja kategorije duha ili jastva kao odnosa, namjesto ranijih i drugačijih gledišta o istome kao nekoj vrsti supstancije. Svrha toga ispitivanja pokazat će se u sagledavanju mogućnosti ili nemogućnosti uspostavljanja koherencije takvih koncepcija s nekim općenitim oblicima metafizike i politike. Razvijanje te teze o relacionom jastvu pratit ćemo kroz niz opaski koje je Teodor Adorno iznio na račun njemačkog idealizma i nove ontologije, razvijajući pritom svoju teoriju negativne dijalektike koja je u mnogočemu podudarna s razmatranom koncepcijom. Kroz dijalog s Adornom pokušat će se prikazati teza o supstancijalizmu, u vidu bitne forme svjetonazora i mišljenja, kao „bolesti“ ili predodžbenom iskrivljenju jastva s obzirom na prirodu njegova bitka. Subjekt je tako shvaćen kao jedan neodvojivi pol ili moment strukture svijesti, ali nezadovoljavajuć za funkciju uporišta egzistencijalnog identiteta koja se traži njegovim hipostaziranjem i apsolutiziranjem. Izvor toga probat ćemo naći u specifičnom odnosu jastva spram samog sebe, u kojem se ono neuhvatljivo (subjekt) pokušava opredmetiti. Pokušat ćemo locirati početak geneze metafizičkog nagona u nemogućnosti jastva za samoposjedovanjem (bilo ontološki bilo epistemološki), pa tako i političkog nagona (ono političko shvaćeno u klasičnom, grčkom smislu) koji izrasta iz iste početne točke - potreba za drugim postaje samo premještena, udaljena potreba za samim sobom (ili invarijantnim „društvenim svijetom“ koji bi bio nepromjenjivi i vječni oslonac). Argument ide u prilog tome da je takav duševni habitus jedna devijacija od stanja koje je na početku prihvaćeno kao realno u svrhu ispitivanja njegovih posljedica