Nauk o korespondenciji mikrokozmosa i makrokozmosa u hrvatskih filozofa

U povijesti zapadnjačke filozofije svijest o korelaciji čovjeka i svijeta kao predmeta ljudskog promišljanja prisutna je od samih njenih začetaka, a manifestirala se u mnogo različitih vidova. Jedan je od njih nauk o korespondenciji mikrokozmosa i makrokozmosa, prisutan u grčkim filozofskim školama i prije Platona. Nalazimo ga potom snažno zastupljenog napose u srednjovjekovnih i renesansnih filozofa, i to posebice u filozofa novoplatoničke struje mišljenja među kojima je i nekolicina hrvatskih filozofa navedenih razdoblja. U tekstu su kritički obrađeni stavovi Hermana Dalmatina, Federika Grisogona, Frane Petrića, Giulia Camilla Delminija, Pavla Skalića i Mihe Monaldija vezani uz nauk o korespondenciji malog i velikog svijeta. Analiza njihovih stavova pokazuje da svaki od autora naglašava neki drugi aspekt samoga nauka koji se svi u konačnici mogu svesti na nekoliko temeljnih oblika. Tako odnos čovjeka i svijeta određen kao podudaranje biva tematiziran u rasponu od isticanja analogije u smislu sličnosti gornjeg i donjeg svijeta, tvrdnje prema kojoj su isti gradivni elementi obaju svjetova, tvrdnje prema kojoj je mali svijet (pod čime se najčešće misli na čovjeka) slika ili odraz velikog svijeta, do teze da se mali i veliki svijet prožimaju te da se u čovjeku sažima sveukupnost, s tim da je napose upozoreno na neke aspekte toga nauka koji su naglašeni u onih filozofa u kojih je snažnije prisutan kršćanski svjetonazor i prema kojima se čovjek drži vrhuncem Božjeg stvaranja. Iz pregleda svih iskaza o navedenom nauku jasno proizlazi da je njegova temeljna poruka ona o bliskosti, srodstvu malog i velikog svijeta, s tim da je svagda naglasak prije svega na implikacijama nauka o korespondenciji vezanima uz čovjeka kao mali svijet. Prema tom nauku spomenuta srodnost znači da čovjeku svijet u kojem se zatječe nije nešto tuđe, strano, od njega posve različito i njemu posve nepoznato, što ga uvjetuje neumitnošću svojih zakonitosti, znači da svijet nije tek nešto čovjeku pred-metnuto u smislu objekta proučavanja, već predstavlja ono »u čemu« je čovjek svagda već »doma« budući da je dio toga svijeta koji je na neki način njegovo ‘veliko’ tijelo i njegova ‘velika’ duša. Temeljna je poruka toga nauka to da je svijet otvoren čovjekovoj spoznaji onoliko koliko je u spoznaji čovjek otvoren samome sebi