Tekst propituje pojam i zbiljnost nade kao eshatološke kategorije na odabranim primjerima suvremene književnosti. Agnostička misao i teološka misao sudjeluju u različitu konstituiranju predmeta. Istražuje se nada u egzistencijalizmu Camusa, Kafke i Kierkegaarda. Potom se raščlamba upućuje odnosu poetskoga prema filozofijskom, odnosno znanstvenom diskurzu. Središnja je i jedinstvena pojava u tome Karol Woytiła, papa Ivan Pavao II. U završnome dijelu analizira se tematizacija nade u suvremenoj hrvatskoj književnosti, na primjerima recentnih romana Nedjeljka Fabrija, Slobodana Novaka, Bogdana Maleševića i Ivana Bakmaza. Zaključna je misao da suvremena književnost kršćanskog nadahnuća nadu smatra jednim od bitnih čimbenika pri prijelazu u eshat...