ESSAY READING IN THE CONTEXT OF CONTEMPORARY CROATIAN LITERATURE

Povijest eseja povijest je odnosa knjige i njezina čitatelja. Od Montaigneove predstave esejističkoga pisanja i čitanja kao kulture uglađena čovjeka (honnéte homme, pisac kao čitatelj sebe), preko periodične razmjene problemskih kodova između publike i autora u esejima Addisona i Steela (pisac kao čitatelj svijeta), do suvremene predodžbe eseja kao spontane stvaralačke spone između značenjski zasićena svijeta i anonimna davatelja stava ili mišljenja (čitatelj kao pisac), kroz esejistički diskurs uvjerljivo se prelama Chartierov koncept kulturne aproprijacije kojim se čin čitanja unosi u tekst, a normativna diskurzivna proizvodnja neraskidivo je vezana sa subverzivnom praksom. U radu će se pokušati prikazati kako ovaj koncept funkcionira na primjeru suvremenoga hrvatskog eseja, odnosno prikazat će se i analizirati različite faze kroz koje prolazi esejistička proizvodnja u odnosu na obzor očekivanja, od restriktivna stava spram radikalnih tendencija modernizma do privida autorske i čitateljske snošljivosti postmoderne autopoetičke ere.History of the essay is the history of relationship between the book and the reader. From Montaigne’s apprehension of essayistic writing and reading as a purely cultural matter of a refined human (honnéte homme, writer as a self-reader), through the periodical exchange of problem codes between the audience and the author in the essays of Addison and Steele (writer as a world reader), to the contemporary conception of essay as a spontaneous creative link between the semantically saturated world and the anonymous donor of an attitude or an opinion (reader as a writer), essayistic discourse stringently reflects Chartier’s concept of cultural appropriation in which the act of reading is incorporated into the text, and the normative discursive production is tenably tied with the subversive praxis. This paper will attempt to demonstrate how this concept functions in the context of the contemporary Croatian essay, or in other words it will give an overview and analysis of different phases which the essayistic production goes through in relation to horizon of expectation, from the restrictive attitude towards the radical tendencies of the modern era up to the illusion of authorial and readers tolerance of the postmodern auto-poetic era