Teorija polistilizma kao alata za analizu suvremene glazbe u poslijesovjetskome kulturnom prostoru: neki terminološki aspekti

The aim of this article is to discuss some essential concepts related to polystylism – a term first defined by Alfred Schnittke in 1971 and widely used within the post-Soviet cultural space. In the research conducted by various English-speaking musicologists, the term polystylism appears rarely and mostly in relation to Schnittke’s own music, whereas the related concepts of collage and borrowing are covered much more comprehensively. However, collage can be viewed as only a part of polystylism, because it includes only sharp stylistic juxtapositions and does not reflect other forms of stylistic interaction that could be described as diffuse, or symbiotic, polystylism. The theory of borrowing, for its part, covers a chronologically wide range of music (cantus firmus technique, quodlibet, paraphrase, etc.) but does not reflect the specifics of the 20th/21st-century music. The ability to cover these specifics is an advantage of polystylism and related terms, and therefore their broader integration into the international musicological lexicon should be encouraged.Cilj je ovoga rada analizirati određene ključne pojmove povezane s polistilizmom – nazivom koji je prvi definirao Alfred Schnittke 1971. godine i koji je bio široko upotrebljavan u poslijesovjetskome kulturnom prostoru. U radovima različitih muzikologa s engleskoga govornog područja, naziv polistilizam rijetko se pojavljuje i uglavnom u odnosu sa Schnittkeovom vlastitom glazbom, dok su povezani pojmovi kolaža i posuđivanja znatno više obuhvaćeni. Međutim, kolaž se može smatrati samo dijelom polistilizma zato što uključuje samo oštre stilističke jukstapozicije, a ne odražava druge oblike stilističke interakcije koji bi se mogli opisati kao difuzni ili simbiotički polistilizam. Teorija posuđivanja, s druge strane, pokriva kronološki širok glazbeni raspon (tehniku cantus firmus, quodlibet, parafrazu i dr.), ali ne odražava specifičnosti glazbe 20. i 21. stoljeća. Prednost je polistilizma i srodnih naziva u njihovoj mogućnosti da uzmu u obzir te specifičnosti te bi se stoga trebala poticati njihova šira integracija u međunarodni muzikološki leksikon