HILARION GAŠPAROTI – THE LAST KAJKAVIAN BAROQUE NARRATOR

Posljednji član pripovjedačkog trolista kajkavske barokne propovjedne književnosti – nakon Turopoljca Jurja (Habdelića) i Zagrepca Štefana – Samoborec Hilarion (Ivan) Gašparoti, pavlinski redovnik a kasnije i dopoglavar lepoglavskog pavlinskog samostana, autor je četverosveščane svetačke enciklopedije „Cvet sveteh“, najopsežnijeg djela stare kajkavske književnosti. U literaturi nalazimo dva oprečna mišljenja o njemu: 1) da je „više historik a manje pripovjedač“ (Galinec) odnosno 2) da je „rasni pripovjedač koji se predstavljao čas pod krinkom znanstvenika, a čas pod odorom propovjednika“ (Prosperov Novak) te se u radu nastoji utvrditi koja je od ovih postavki bliža istini. U Gašparotijevu je djelu, kako su pojedine usporedbe pokazale, očevidan utjecaj srednjoeuropske barokne propovjedne književnosti: katkada u doslovnom a većinom u strukturalnom smislu. U raščlambi se djela lučilo „žitke svecov“ od stanovitog broja prodeka u njemu te u „prilošku“ tj. daleko veći hagiografski dio od puno manjeg propovjednog dijela. Životopisi su svetaca inače utemeljeni uglavnom na legendama, pričama o čudima i drugim Jollesovim „jednostavnim oblicima“ koje su brojni barokni propovjednici koristili kao primjere (pelde, exempla) u svojim propovijedima i oni zapravo čine pripovjedački korpus barokne propovjedne književnosti. Gašparoti međutim kritički pristupa hagiografskoj građi i koristi samo „vredne“ pisce i „istinskeša“ djela te je zato „čudoviteh“ peldi kao i baroknog ornatusa u tom dijelu manje. Raščlamba propovijedi „Na fašenski pondelek“ iz „priloška“ pokazuje da je Gašparotijev procédé, iako nešto skromnije od Zagrepčevog, ipak barokno strukturiran: antitetičkim simbolima, kontrastnim i nekontrastnim gomilanjima itd. Glede uvodne dileme pak možemo reći da je Gašparoti posljednji veliki kajkavski barokni propovjednik a time i pripovjedač, posebice sjajnih kratkih priča.The last member of the Kajkavian baroque sermon literature narrative threesome, following Juraj (Habdelić) from Turopolje, and Zagrebec Štefan (Samoborec), was Hilarion (Ivan) Gašparoti (Gasparotti), the Pauline monk, later the vice-superior of the Pauline Monastery at Lepoglava, author of the four-volume encyclopaedia on saints Cvet sveteh, the most extensive literature work in old Kajkavian. Two contrary opinions on Hilarion Gašparoti can be found in literature: 1) that he is “more of a historian than a narrator” (Galinec), i.e., 2) he is a “great narrator, sometimes hiding under the mask of a scientist, and sometimes in the habit of a preacher” (Prosperov Novak), and it is the goal of this paper to determine which of the two thesis is closer to the truth. Certain comparisons in Gašparoti’s works show the evident influence of Middle-European baroque sermon literature; sometimes in the literal sense, and mostly in the structural sense. When analysing his works, “žitke svecov” (the lives of saints) were differentiated from a number of sermons there, i.e. the prevailing hagiographic part from the much smaller sermon part. The biographies of saints are usually based mainly on legends, tales about miracles and other Jolles’s simple forms used by numerous baroque preachers as examples “(pelde”, exempla) in their sermons, and they are, in fact, the narrative corpus of baroque sermon literature. However, Gašparoti approaches the hagiographic body of literature in a critical manner, and uses only “vredne” (valuable) writers and “istinskeša” (true) literary works, decreasing thereby in that segment the quantity of “miracle” sermons, as well as the quantity of baroque ornatus. Analysis of the sermon Na fašenski pondelek (On Carnival Monday) shows that Gašparoti’s procédé although a bit more modest than that of Zagrebec, is, nevertheless, structured baroquely using: antithetic symbols, contrast and non-contrast accumulation, etc. As to the initial dilemma, it is fair to say that Gašparoti was the last Kajkavian baroque preacher and thereby narrator, especially when it comes to great short stories