The First Councils of Christianity and the First Buddhist Councils Structural Analogies and Historical Similarities

Velika važnost koju su za povijest Crkve imali prvi ekumenski sabori na Zapadu dobro je poznata. Manje je poznato da se, stoljećima prije prvih kršćanskih koncila, u Indiji odvijao sličan proces, u kojem su budistički redovnici na saborima pokušali odrediti i zapisati dogme kako bi pravovjerne nauke odvojili od heretičnih. Možemo reći da su prvi koncili i na Zapadu i na Istoku bili sazvani zbog potrebe za očuvanjem izvornog nauka te zbog straha od njegova nestanka, mijenjanja i/ili iskrivljivanja. S tim je povezan i proces kanonizacije svetih tekstova te sistematizacije izvornog nauka. Svemu se tomu pridružila i potreba za uspostavljanjem zbirke pravila koja su obuhvaćala praktične i disciplinske mjere te organizacijskih smjernica za jedinstveno i harmonično djelovanje unutar svake zajednice, bilo budističke ili kršćanske. Važnu analogiju nudi i proces uključivanja nauka u imperijalnu politiku, što je povezano s osobama vladara. Što se tiče budizma, to je indijski kralj Ashoka, a što se tiče kršćanstva, to je rimski car Konstantin Veliki. Oni su aktivno sudjelovali na saborima te doprinosili daljnjemu razvoju i jačanju budizma i kršćanstva.It is well known that the ecumenical councils convening throughout the history of the Church — the Council of Nicaea in 325 A.D., the Council of Constantinople in 381 A.D., the Council of Ephesus in 431 A.D. and the Council of Chalcedon in 451 A.D.— were of great import. It is much less known, however, that centuries before the first Christian councils, a similar process was taking place in ancient India. At the Councils of Rajagrha in 486 B.C., Vaishali in 386 B.C., Pataliputra in 250 B.C., Sri Lanka in 29 B.C. and Kashmir in 72 A.D., Buddhist monks resolved to set forth dogmas, to put them in writing and to draw the line between orthodox and false doctrines. Generally speaking, the first councils, both in the West and in the East, were convened due to the need to preserve original doctrines. In addition, original teachings had to be canonised and systematised. Also, the process of including religious doctrines into imperial politics is characteristic of two royal personages, namely, the Indian king Aśoka and the Roman Emperor Constantine the Great. Both were actively involved in the councils of their day and contributed decisively to the further development and consolidation of both Buddhism and Christianity respectively